Program

Orwellovo literarno remek-djelo “1984.” poslužilo je Terryju Gilliamu (Kralj ribara, 12 majmuna) kao početna ideja za stvaranje još jedne filmske poslastice.Film je bio nominiran za dva Oscara (scenografiju i scenarij), a osvojio je dvije BAFTA-e (produkcijski dizajn i specijalni efekti), dvije nagrade Bostonskog udruženja filmskih kritičara (epizoda Iana Holma, posebna pohvala za produkcijski dizajn) te tri nagrade Udruženja filmskih kritičara Los Angelesa (redatelj, film i scenarij).

Sam Lowry (J. Pryce) radi kao činovnik u jednom ministarstvu totalitarističke države koja se praktički guši u silnoj birokraciji. Državom hara skupina takozvanih terorista koji se uporno bore protiv tiranske vlasti. Jedan od glavnih protudržavnih aktivista je Harry Tuttle (R. De Niro), pa vlast izdaje zapovijed za njegovo uhićenje. Zbog birokratske pogreške policija uhvati nedužnog Harryja Buttlea. Kako sustav ne želi priznati pogrešku, Buttle je smaknut, a Lowry se treba ispričati žrtvinoj obitelji. Na tom zadatku slučajno susreće djevojku Jill (K. Greist) koja mu se neprestano pojavljuje u snovima i mašti. Jill isprva ne želi razgovarati s Lowryjem vjerujući kako je isti kao i svi vladini ljudi, ali se ubrzo uvjeri u njegove dobre namjere. Kako se i ona nalazi na vladinoj crnoj listi, Lowry joj pokušava pomoći.

Orwellovo literarno remek-djelo “1984.” poslužilo je Terryju Gilliamu (Kralj ribara, 12 majmuna) kao početna ideja za stvaranje još jedne filmske poslastice. I to doslovno kao početna ideja, jer sve je ostalo u filmu plod autorove neobuzdane kreativne snage. I knjiga i film pokazuju sumornu i beznadnu budućnost, no Gilliam za razliku od Orwella ne vidi vladajuću elitu represivnog totalitarizma kao nepogrešivu i bešćutnu mašineriju čija strahovlada uvlači podređenima užas u kosti. U njegovoj je viziji vladajući mehanizam takvog društva pun rupa i pogrešaka, a njegovi izvršioci karikirani i u svakom pogledu nesavršeni. S tim u skladu i Gilliamov je Veliki brat (čija je sveprisutnost, usprkos nespominjanju, osjetna), nasuprot Orwellovoj sivoj eminenciji sotonskih karakteristika, svemoćni tiranin s izrazitim smislom za gorak i okrutan humor.

Dakle, sve je u Gilliamovom filmu pomaknuto (uključujući i izvrsne izvedbe glumačkog ansambla) i začinjeno znatnom dozom ironije te upakirano u kolaž pomno osmišljenih i izvrsno realiziranih prizora zapanjujuće scenografije i osebujne atmosfere. Gilliam nije pristajao na kompromise tijekom produkcije filma pa je ostvario gotovo sve svoje vizualno-sadržajne zamisli. Na vizualnoj je razini tako i najbolje jer malo bi tko na dojmljiviji način prikazao ovakvo društvo budućnosti. Slične su odlike krasile i redateljeva prijašnja ostvarenja. Gilliam je pažnju javnosti prvi put privukao pridruživši se britanskoj skupini komičara Monty Python i osmislivši ekstravagantne animacije za njihovu seriju “Leteći cirkus”. Ubrzo je počeo i režirati, a već su njegovi raniji filmovi (Monty Python i Sveti Gral, Time Bandits) otkrili kako je riječ o vrlo nadarenom autoru originalnog vizualnog izražaja. Gilliam se ne zadržava samo na pojavnoj estetici. Njegovi su filmovi i intelektualno prilično zahtjevni. To se pogotovo može primijeniti na “Brazil”, autorovo najvažnije djelo dosadašnje karijere koje predstavlja savršen spoj forme i sadržaja i s pravom se nalazi na ljestvicama kultnih filmskih ostvarenja.