Jedan od opusa u kojem se svako toliko volimo izgubiti je onaj Sofije Coppole, koja se u svom novom filmu On the Rocks ponovno združuje s Billom Murrayem. Miro Frakić dat će vam još nekoliko razloga zbog kojih iščekujemo novi Coppolin film.

U nesigurnosti današnjih Sjedinjenih Američkih Država, uz sve veću političku farsu i sve zlokobnije iscrtani neoliberalni kapitalizam, navel-gazing nije samo luksuz – za izoliranog intelektualca iza zatvorenih vrata on je i nužnost. Američko ime koja taj pogled prema sebi u svojem stvaralaštvu uvijek ima je Sofia Coppola kao prava majstorica uprizorenja otuđenog američkog genija. Čak i kada se ne tiču izravno njezina nacionalnog konteksta, poput Tokija kojim dvoje stranaca Izgubljenih u prijevodu (Lost in Translation, 2003) luta i njezine kraljevske punk-rock Marije Antoanete (Marie Antoinette, 2006), bilo vremenski davno ili sada, njezina se ostvarenja uvijek oslanjaju na bogati repozitorij američke (popularne) kulture. A ove godine, uz dopuštenje pandemije, svjedočit ćemo njezinu povratku iz američkog građanskog rata (Opčinjeni /The Beguiled, 2017/) u suvremenost, na ulice New Yorka, s filmom On the Rocks, s Rashidom Jones i Billom Murrayjem.

Engleski izraz, ovdje nepreveden, istovremeno doziva zveket leda u čaši alkoholnog pića – možda čak onog istog zamamnog Suntoryjevog viskija koje Murrayjev lik reklamira u Tokiju – i nemogućnost uspjeha, osuđenost određenog odnosa na propast. Zvuk ledenih kockica, jednog bezbrižnog ispijanja, čuje se u tihim prostorijama, kao što se pukotine odnosa vide pod određenim kutovima. On the Rocks također je prvi film koji nastaje u dogovorenom partnerstu produkcijskog arthouse studija A24 i multinacionalne kompanije Apple, što odražava još jednu, izvanfilmsku tenziju između umjetničkih pretenzija i bezbrižnog entertainmenta.

Po onome što je poznato, Coppolin osmi dugometražni film—ili sedmi, ne računamo li božićni specijal u Netflixovoj produkciji, A Very Murray Christmas (2015) — elemente velegrada i specifičnih problema više srednje klase provlači kroz prizmu odnosa kćeri i njezina (socijalno) distanciranog oca. Već je to dovoljno da On the Rocks prozovemo Izgubljenima u prijevodu, ali na poznatom terenu i s dvoje međusobno ipak poznatih stranaca. Ili Negdje (Somewhere, 2010) u budućnosti s Rashidom i Billom, a koji su svoj slatki susret već imali u spomenutom lagodnom specijalu, kao nesigurna mladenka i olinjali glumac pun savjeta. No, Coppolina upoznatost, ili možda bolje rečeno, fasciniranost s kulturom glamura visokog društva ne čini se sama sebi svrhom. Stvari za koje bismo mogli pomisliti da će odudarati od pastelnog i nježnog stila i montaže po kojima je ova redateljica poznata – poput karikaturalne i tragične celeb-kradljivice Emme Watson u Bling Ringu (2013), lica iz emisije Saturday Night Live, Amy Poehler ili Maye Rudolph, u A Very Murray Christmas ili anakrone glazbene podloge za Mariju Antoanetu – promišljeno su uklopljeni u tkiva njezinih vizija ženstvenosti i mladosti.

Osim orijentiranosti na mizanscenske detalje (ipak ju je kao dijete poznati otac upoznao s Resnaisom i Godardom), ono što je zajamčeno s Coppolom, a što bismo mogli nazvati svojevrsnom autorskom autentičnosti, jest to što nikad ne ide na posve strani teren. Njezini protagonisti tako su mahom pripadnici više srednje klase, osobe iz njezinog miljea ili ženskog imaginarija, bili to ostarjeli glumci, mlade djevojke na pragu zrelosti, ili nepopustljivi matrijarh kao kakav represivni superego. I svi su oni povezani – i razdvojeni – u motivu otuđenja. Sudeći po obrtajima, peripetijama i igrama njezinog posljednje Opčinjenoga (The Beguiled, 2017), a i istančanom osjećaju za komediju Billa Murrayja i Rashide Jones, i On the Rocks će sigurno dati više prostora za suptilnu i/ili nepretencioznu komediju uz egzistencijaliziranje bogatijih pojedinaca. Pritom, naravno, očekujte jedan sporogoreći tretman bez prenaglašene i glazbom izmužene drame.

Miro Frakić