Osobno iskustvo oblikuje način na koji doživljavamo svijet oko sebe, pa tako i film. Iz tog razloga sastavili smo popis nekoliko filmskih naslova koje kroz optiku karantene drugačije shvaćamo.

U zaklon (Take Shelter, 2011)
redatelj: Jeff Nichols

Godina 2020., 22. ožujka, 6:24. Iz nemirna, apsurdna, ali vrlo živopisna sna budi vas zvuk eksplozije – luster, ormari, krevet, supruga i malo dijete (srećom dobra sluha) plivaju po prostoru. U prvi mah sasvim vam je jasno da je eksplodirala atomska bomba i da je ovo udarni val, pa se nadate da će vas debeli hrastovi ormari koje ste naslijedili od bake zaštititi. Nakon desetak sekundi ipak je jasnije da u ovom petparačkom filmu u koji ste se probudili to potres udara usred svjetske pandemije. Vrijeme je da izgradite sklonište. Sa strujom i ekranom dakako – pogledat ćete još jednom onaj dokumentarac Jeffa Nicholsa iz 2011.

(Silvestar Mileta)

Stalker (1979)
redatelj: Andrej Tarkovski

Postoji to jedno mjesto gdje čista priroda caruje, enigmatična i opasna Zona, koja navodno ostvaruje želje. Četiri turbulentna desetljeća prošla su od premijere Stalkera Andreja Tarkovskog, i tijekom svih tih godina društveno-političkih previranja, imigracija i kriza svakojake vrste o filmu se nije prestalo pisati, razmišljati, diskutirati. Svako novo doba kao da u priči o (ne)mogućnostima bijega iz apokaliptične stvarnosti ugušene u smogu, vlazi i blatu pronalazi neka nova značenja. Dok na društvenim mrežama svjedočimo povratku prirode na ulice, sve se češće sjetim Stalkerova putovanja i filozofskih rasprava koje ga prate. Kao da je svijet mjestimice zakoračio u Zonu. Je li „nova normala“ uistinu početak neke nove nade?

(Miro Frakić)

Snovi bez zvijezda (Royahaye dame sobh, 2016)
redatelj: Mehrdad Oskouei

Ovaj dokumentarni prikaz suživota maloljetnih štićenica jednog iranskog popravnog doma vjerojatno je najneveseliji film s grupicom uglavnom nasmijanih i rasplesanih curetaka koji možete zamisliti. Način na koji nam djevojke prenose svoja iskustva, fascinantan koktel ljubazne otvorenosti i depresivne rezignacije ostavlja dojam kao da odrađuju samo još jednu „repeticiju“ u svom nemilom životnom ciklusu, ovaj put uz prisustvo kamere. Maksimalni efekt postiže se režijskom odlukom da se snimaju samo situacije unutar utvrđenih zidina. „Ono vani“ – bezdan trauma, silovanja, skitničarenja, narkomanije itd. – nešto je o čemu se samo priča i što nam je prikazano kroz vrlo sugestivne rešetke stražarnice u kadrovima kada štićenice napuštaju dom. I dok stoje tako ukočene s gomilom cekera u rukama, u iščekivanju familije ili skrbnika koji su im očigledno sve samo ne sigurno utočište, neke od njih se okreću i nasmješeno mašu kameri, a knedlu u vašem grlu uopće nije briga jesu li te izvanjske grozote istinite ili isfabricirane, samo da se cure čim prije vrate u sigurnost izolacije… Jezovito.

(Danijel Brlas)

Predizbori (Primary 1961)
producent: Robert Drew

Jedno od pionirskih ostvarenja direktnog filma, poznato po antologijskoj sceni u kojoj se John F. Kennedy, tada kandidat za predstavnika demokratske stranke na predsjedničkim izborima, tijekom kampanje susreće sa svojim pristašama u Wisconsinu. Kennedy prolazi kroz gužvu, sa svima se pozdravlja i rukuje, dok ga u dotad neviđenom tehničkom manveru kamera u ruci snimatelja prati u stopu i sinkronizirano snima smijeh, dobacivanja, žamor, pjesmu i naposljetku njegov govor… a jedino o čemu razmišljam je nedostatak socijalne distance i što bi na sve rekli Alemka i Vili? Antologijski dokumentarac pretvara se u paranoidni triler.

(Mario Kozina)

Melankolija (Melancholia, 2011)
redatelj: Lars von Trier

Potres je za sobom ostavio tikove, ali nije došao kao šok niti iznenađenje. Možda zbog preintenzivnog praćenja loših vijesti posljednjih godina, učinilo mi se da sam se na njih nekako prelako navikla. Prizor ljudi okupljenih na livadi ispred zgrade, neki još u pidžamama, dok po nama padaju debele pahulje kratkotrajnog snijega izgledao je nadrealno, ali činio se nekako očekivan. Pogledala sam opet Melankoliju. Von Trierovu elegiju o ljepoti, umjetnosti, depresiji i… kraju svijeta. O odsustvu smisla i njegovoj izgradnji kroz umjetnost, rituale, odnose s drugima i pričama koje si pripovijedamo kako bismo se ogradili od beznađa. Justineina depresija postaje gola realističnost koja je sa sebe zbacila i zadnji obrambeni mehanizam. Film o ljubavi.

(Valentina Lisak)