Kako mjere popuštaju i karantena završava, donosimo pet naslova o plesu, uličnoj košarci ili postapokaliptičnim bitkama na javnim prostorima i gradskim ulicama.

Ema (2019)
Redatelj: Pablo Larraín

Pokušavam se sjetiti koliko je vremena prošlo od ponovnog otvaranja dućana i kafana. Koliko dana i tjedana, koliko god; bez svečanog otvaranja ili rezanja vrpce nemam se za što uhvatiti. Sad kad ulice više nisu prazne, što bi uopće bio prikladan zaključak mjeseca kolektivne deprivacije i nakupljene frustracije u tim partijama ping-ponga s državnim licima na televizijskom setu? Da imam plesa u nogama i bacač plemena u rukama kao izblajhana, povremeno militantna Ema, odgovor bi se nametnuo sam od sebe. Naravno, uz dozu libidinoznog soundtracka Nicolasa Jaara.

https://youtu.be/ZZEd2070-jo

Veliki hakleri (White Men Can’t Jump)
Redatelj: Ron Shelton 

U američkom kolektivnom imaginariju bejzbol je sport nostalgije i boljih vremena, a košarka je sport geta, nasilja i siromaštva. Rijetki su zato filmovi koji joj pristupaju prvenstveno kao „radosti loptanja pod obručima“, onako blesavo i neiskvareno kao što ju je sportski komentator Slavko Cvitković najavljivao na malim ekranima. A mali film Rona Sheltona iz 1992. godine čista je radost loptanja pod obručima; svibanj i lipanj na gradskim igralištima, vrijeme dok su dani dugi, a beton još uvijek ne isijava nesnosnu vrućinu. Iz Stožera su poručili da je ulična košarka dozvoljena, ali zasad „bez hakla“ (što god to značilo). Takav bizarni aranžman zasigurno ne može još dugo potrajati jer odgledali smo već svih deset epizoda Posljednjeg plesa (The Last Dance, 2020) i najbolje vrijeme za povratak na teren je upravo sada. I što još onda dodati osim: The King and Duck are back, a Wesley i Woody nikada više neće imati takvu priliku za ulazak u legendu.
(Lukša Benić)

https://www.youtube.com/watch?v=NHRvNAENaxk

Noć (La notte, 1961)
Redatelj: Michelangelo Antonioni

Dok smo krajem veljače u nevjerici scrollali po portalima i klikali na fotogalerije sablasno pustih ulica Milana, opirući se nevjerojatnoj slutnji da bi isti zloglasni scenarij svega nekoliko tjedana kasnije mogao zadesiti većinu europskih metropola, činilo se kao da je – u ovoj prostornoj kompresiji, koja je ljude ograničila na prostor doma – ujedno stalo i vrijeme: privid pauze, statičnosti. Sve ono po čemu je ekonomska prijestolnica Sjeverne Italije poznata (visoka moda, skupi automobili, bučne ulice, užurbani prolaznici, prostrani parkovi, glazba i, uopće, posvemašnja kultura hedonizma), a što posredno portretira i Antonioni u filmu Noć, odjednom je nestalo, privremeno se sakrilo ili ostalo na praznim ulicama kao tihi znak jedne druge, donedavne realnosti koju smo tako olako prigrlili kao samorazumljivu i jedinu moguću. Ipak, kako Antonioni maestralno pokazuje u filmu o paru koji se (ne) suočava s bračnim krahom, pauza je također dio ritma, jednako kao što je i šutnja oblik komunikacije. Prebirući u svojoj flanerističkoj putanji po milanskim četvrtima, ali i vlastitim sjećanjima – u raskoraku između onoga što je bilo, što jest i što je moglo biti – protagonistica Lidia (Jeanne Moreau) shvatit će da emotivna disonanca između dvoje ljudi katkad može nastati i unutar istog, dijeljenog prostorno-vremenskog kontinuuma. No, ako dovoljno pažljivo pratimo kret(a)nje i osluškujemo zvukove, možda to ne mora biti tako.
(Jelena Pašić)

https://www.youtube.com/watch?v=yEEmVghrypo

Never Rarely Sometimes Always (2020)
Redateljica: Eliza Hittman

Slatki vitamini lakše klize od gorkih pilula, a to je očito znala i Eleanor Bergstein, scenaristica Prljavog plesa (Dirty Dancing, 1987), kada je svoje upozorenje o opasnosti nedostupnog pobačaja umotala u primamljivi celofan ljetne bezbrižnosti, nježnog šarenila i senzualnost prve ljubavi. Trideset godina kasnije, Roe i Wadeu usprkos, junakinje filma Never Rarely Sometimes Always iscrpljeno navlače veliki kofer njujorškim mravinjakom u potrazi za sigurnim i legalnim abortusom. Ulice New Yorka zastrašujuće su, fascinantne i tvrde. Dok privržene prijateljice zaviruju u neonske brloge i betonske utvrde, grad im naizmjence podiže zidove i rastvara vrata, najčešće ona rotirajuća, vraćajući ih na početnu točku. Džepovi se prazne, živci pucaju, medicinski formulari kriju priliku za samootkrivenje, a prava romansa nalazi se u tvrdoglavoj i toploj solidarnosti prijateljstva.
(Valentina Lisak)

https://www.youtube.com/watch?v=KAonmFghODg

Bijeg iz New Yorka (Escape from New York, 1981)
Redatelj: John Carpenter

Bijeg iz New Yorka digitaliziran je kašljucavo, zvuk oscilira, scene koje bi se trebale odvijati po danu zbivaju se po noći (mrak i sjene zato su perfektni), a zaplet je poprilično bedast. No izbavlja ga potrošeni pejzaž postindustrijalizacije u kojem se odražavaju tjeskobe 1980-ih. Ne samo što su ulice sa svojim iznurenim zgradama, šutom, smećem, razbacanim namještajem i grafitima bogata scenografija kolapsa poretka koja ne silazi s uma pri prvom izlasku na ulice potresenog Zagreba 2020., već je prikaz podivljalih marginalnih skupina, tipičan za niskobudžetni i kadšto subverzivni film Reaganove dekade, ustvari pogled u buržoasku noćnu moru. Strašne zamazane mase urbanih plemena prodiru iz podzemlja kao zombiji. Das ist Walter.
(Silvestar Mileta)