Razgovaramo o značaju Plodova gnjeva Johna Forda, njegovoj recepciji tijekom proteklih desetljeća i aktualnosti ususret nadolazeće ekonomske krize. Razgovor moderira Silvestar Mileta, a sudjeluju Lukša Benić, Jelena Pašić i Dragan Jurak, čiji tekst na tu temu donosimo u nastavku. 

Nisam znao što očekivati od filma. Tijekom karantene gledao sam Kako je bila zelena moja dolina (How Green Was My Valley, 1941) i trenutačno se vratio u zemlju i emocije Johna Forda. Ali Plodove gnjeva (Grapes of Wrath, 1940) gledao sam tek jednom-dvaput i nisam znao što očekivati: većina filma izblijedila je u protekla tri desetljeća, ostali su samo prizori prenatrpanog kamiona na putu prema Kaliforniji, prodorne kristal-met oči Henryja Fonde – oči Jane Fonde na tuđoj glavi, i onih par monologa s kraja filma koji se ponavljaju uz obljetnice ili osmrtnice.

Vratio sam projekciju od vikenda i odmah me zaokupio lik propovjednika Casyja Johna Carradinea. Fondin Tom Joad (Fonda) vraća se kući nakon odslužene četiri godine zatvora, od sveukupno sedam dosuđenih za ubojstvo u samoobrani. Dugački futuristički kamion koji je stopirao ostavlja ga uz zemljani put iz devetnaestog stoljeća. Tu na granici vremena i svjetova, na granici bogatstva i siromaštva, nailazi na Casyja. Propovjednik sjedi na zemlji izuvajući cipele s bosih stopala, istresajući kamenčiće i prljavštinu. Asket, karizmatik, sveti čovjek. Nekada je imao „pun jarak za navodnjavanje pokajnika“, ali danas kaže da je „izgubio poziv“.

Ne izgleda tako, sa stražnjicom u prašini i jednom bosom nogom. Pogled mu probija, bjeloočnice luđački sijevaju, riječi su jasne i odmjerene. To nije čovjek koji je izgubio vjeru, „spirit“. Bosonog čovjek, uzemljeni čovjek, ne može biti čovjek bez Boga. Casyjeva kuća napušteni je zemljani put. Isto kao i slobodno nebo nad njim. Teško bi bilo zamisliti nekoga bliže Bogu.

Tom Joad kaže da ga se sjeća kako je nekada hodao na rukama i držao propovijedi. Sada ga vidimo u punom svjetlu. Casy je seoska luda koja govori riječima proroka; propovjednik koji umjesto svećeničke halje nosi pocijepane, na nogavicama posve iskrzane hlače: Božji čovjek koji gologlav i bosonog poput žabe skače po krovu staje i naučava da „nema ni grijeha, ni vrline, već samo ono što ljudi rade“. Casy ponavlja da je izgubio vjeru. Ali, jasno nam je, taj osjećaj da se udaljio od „duha“ dolazi od toga što je bliže „duhu“ od ikoga.

Prisjećam se filma, likova i prizora. Joadovi su na odlasku. Napoličarska djedovina vraća se u posjed kompanija i banaka, a obitelj s kamionom kupljenim za sedamdeset i pet dolara kreće prema Kaliforniji, svima pokazujući letak koji obećava posao beračima naranča i breskvi. Tu su Pa Joad i Ma Joad, stric John, djed i baka, trudna tinejdžerica Rosasharn, nekoliko dječice i tek stasalih momčića… svi zajedno na kamionu slabih guma i preopterećene osovine.

Djed je uzbuđen, ne može dočekati zemlju naranči i grožđa, ali kad je baka već u kamionu, on odustaje. Kaže, „izgurali ste me iz kreveta“, „ne idem u Kaliforniju“. Nije mu više do valjanja u zrelom voću. Trljanju grozdova u lice, o čemu je još jučer maštao. Sjeda na prag kuće, ne želi napustiti svoju zemlju koju mu se u šaci pretvara u prašinu.

Nekome pada na pamet „sirup za smirenje“, kojim žene uspavljuju djecu. Tom nagne pruženu staklenu bocu, zaključuje da će poslužiti i kaže baki da zakuha kavu: najednom osjećam kako crno-bijelo dno Fordova filma popušta. Propadam. Nisam više u Fordovom filmu. Sad sam u vlastitom Kanzasu.

Slična legenda spominjala se i u mojoj obitelji. Pradjeda su navodno morali opiti da bi ga preselili u Zagreb. Tako se govorilo. Tako se to opisivalo. Ali nisam u tim riječima vidio niti jednu konkretnu sliku. Pradjed nije pio. Čašica ili dvije lako bi ga mogle opiti. Ali ne vidim da je moglo biti potrebe za tim. Kao dječak pradjed je šegrtovao u štajerskom Leobenu i Judensburgu, bio mladi krojački naučnik u Beču, a kao mladić ratovao je s pedeset i nekom regimentom austro-ugarske pješadije negdje u snježnim Karpatima. Nije pradjed jednom napuštao zaselak u maloj, zametnutoj zagorskoj dolini, odlazeći u nepoznato. Ovo nije priča o njemu. Emocije koju su iznenada narasle, lomeći pred sobom celuloidni postament Fordova filma, pojavile su se zbog oca: onog koji je govorio kako je trebalo opiti pradjeda da bi ga se na prevaru dovelo u Zagreb. Najednom vidim tatu onakvog kakav mi je uvijek bio pred očima. Kao junaka. I to me šokira.

Tata. Odrastao je u Zagrebu. S dečkima u domu u Rockefellerovoj. Tramvajem duž Moše Pijade vozio se s Terezom Kesovijom. Često na pulferu.

Kad je sagradio kuću u Zagrebu u nju je doveo cijelu obitelj. Nije morao, nije trebao. Mogao se uselili sa svojom nuklearnom obitelji, sa ženom i sa mnom. Ali on je kuću podijelio na stanove: za pradjeda i prabaku, za sestru, za nas. Sve nas je natovario na kamion.

Vraćam unatrag film, do mjesta na kojem djed sjedne na prag i šakom zagrabi zemlju. Ali ne vraćaju mi se emocije više istom snagom. Joadovi utovaruju usnulog djeda u stražnji dio kamiona. Stavljaju mu ruke uz tijelo i jastuk pod glavu. Djeca skaču na krov kabine; propovjednik, Tom Joad i stric sjedaju na kraj, puštajući da im se noge klate tik iznad prašne ceste. Kamion se opasno naginje na lijevu pa na desnu stranu dok izlazi na cestu. Na poklopcu motora su prljavi madrac i jedan kovčeg. Na podvozju vise lonci i tave, zveckajući po cesti… Moj tata je bio taj kamion. Puž koji je sa sobom nosio obitelj. Posve ga jasno sada vidim kao takvog. Znao sam da je takav, ali ga nisam tako i vidio.

Fordov kamion od sedamdeset i pet dolara nosi propovjednika i dvanaestoro članova obitelji Joad. To je tandrkava arka iz tvornica Henryja Forda na noćnom putu kroz Novi Meksiko, Arizonu i Kaliforniju. Pustinjska međudržavna cesta s oznakom šezdeset i šest krvotok je egzodusa krntija iz Oklahome. Obitelj će biti cijela samo na početku puta. Djeda će sahraniti već prve noći, uz cestu: s porukom da je umro od kapi i da ga nitko nije ubio. Baku će mrtvu prevesti preko kalifornijske granice, vozeći da ju pokopaju tamo gdje je zeleno i pitomo. Sin i zet pobjeći će negdje tokom puta, bez snage da preuzmu odgovornost za sudbinu obitelji.

Andrew Sarris piše u svojoj knjizi The John Ford Movie Mystery (1957) da koherentnost migranata iz Oklahome čini institucija obitelji a ne determiniranost klase. Film je 1970. pustio studentima na Yaleu i iznenadio se negativnim reakcijama. Nova ljevica šezdesetih nije razumjela narodnofrontovsku, njudilovsku ljevicu tridesetih. Generacijska veza bila je prekinuta. Ono što je prije trideset godina bilo realistično sada se činilo lažnim. Optimizam New Deala ispario je s McCarthyjevim lovom na vještice, Eisenhowerovim srednjostaleškim konzumerizmom i Nixonovim luđačkim bombardiranjima Vijetnama, Kambodže i Laosa. Za ljevičarske studente Okiji nisu bili ništa drugo nego budući glasači omraženog guvernera Kalifornije Ronalda Reagana.

Danas su pak isparile sve te šezdesetosmaške konotacije, cijeli taj unutarljevičarski generacijski jaz. Plodovi gnjeva čine se neuobičajeno radikalnima, nespojivi s Trumpovom Amerikom. Propovjednik odlazi na Zapad jer se tamo nešto događa i jer želi učiti. „Tom, you gotta learn like I’m learnin’. I don’t know it right yet myself. That’s why I can’t ever be a preacher again. Preachers gotta know. I don’t know. I gotta ask.“ Transcendentalna vjera u nadzemaljsko pretapa mu se u transcendentalnu vjeru u ovozemaljsko. Djeda sahranjuje uz riječi: „This old man just lived a life, and just died out of it“. Nema više ničeg nezemaljskog u egzistenciji. Iz svijeta samo odumremo. Propovjednik postaje „crveni agitator“, sijevajućih bjeloočnica. Osjeća poziv u sebi. Opet je „dirnut“, „ćaknut“. Pušku se ne može uperiti u buldožer koji sravnjuje napuštenu kuću, u instituciju kompanije u čijem je vlasništvu zemlja ili instituciju banke u čijem je vlasništvu kompanija. Ali riječi pronalaze svoj put, udaruju tamo gdje meci ne mogu.

Radnici na bezinskoj pumpi, odjeveni u bijele hlače i bijele košulje, poput tenisača, zaključuju da Okiji nisu ljudi. Presiromašni su za ljude. Normalni ljudi ne bi mogli živjeti u takvoj bijedi i prljavštini. To je klasna dehumanizacija sirotinje. Oni koji nemaju što za jesti zbog toga su životinje. Oni koji nemaju gdje živjeti zbog toga su nametnici. Plodovi gnjeva vječni su film o migrantima, o izbjeglicama: sirijskim, subsaharskim, afganistanskim, meksičkim, južnoameričkim. Plodovi gnjeva su Fordov film o Židovima, onima koje se ne gleda kao ljude.

Na odmorištu, uz cestu, Okijima okupljenima u mraku nepoznati putnik kaže da je bio u Kaliforniji i da se on vraća kući. Na putu je ostavio dvoje djece i ženu, i njemu je dosta Kalifornije. Ford, potomak irskih izbjeglica, na egzodus ne zna gledati drugačije nego kroz obitelj. Okiji su prokazani klasom i porijeklom, siromaštvom i registracijskim tablicama kamiona. Ali osuđeni su kao obitelj. I kao obitelj stradavaju, svi zajedno.

Je li to ideološki pogled? Čini li Okije konzervativnima to što kao obitelji zajedno gladuju i zajedno umiru? Čini li Židove konzervativnima to što su nacisti spaljivali čitave židovske obitelji?

Je li moj tata iz ideoloških razloga okupljao u Zagrebu rasutu obitelj?

Pitanje je retoričko. To što je tata odrastao u domu, odvojen od raspršene obitelji, ne čini ga konzervativnim. To je pitanje emocionalne rupe koja ga je učinila junakom. Nije mi jasno kako to nisam vidio. Tata je junak koji na svojim leđima nosi obitelj. Potresna mi je ta slika. Najednom mi se čini da sam ja samo ono što određuje ta slika, da ja mogu biti samo ono što je u relaciji s tom idejom. I to je misao koja slama. Njezin emocionalni intezitet iznenada nadire. Ali se i brzo povlači. Kada vratim film do mjesta na kojem djed sjeda na prag kuće emocije koje su se pojavile već su se povukle u svoje korito. Ponovno gledanje više ih ne uspijeva potaknuti.

Na prvi posao branja voća dolazi tek osam članova obitelji Joad. Na putu su otpali oni stari i bolesni, oni koji nisu htjeli preuzeti odgovornost za obitelj. Casyja će putem odvesti siledžije sa šerifovskim značkama. Gledajući lisice na svojim rukama usta mu se razvlače u osmijeh: to je ono zbog čega je krenuo u Kaliforniju. Casy je našao svoju misiju, svoj duh.

Štrajkolomci i batinaši poslodavca za petama su i Tomu. Ali Ma traži od njega da ostane, jer ona sama treba pomoć da održi ono što je ostalo od obitelji. Raspadamo se, kaže, više nismo obitelj… „nemamo u što vjerovati“. Dok su bili na zemlji, Pa je bio glava obitelji. Svoj status zadržava i na putu, vozeći se u kabini kamiona. Ali njegova snaga je iskopnila zajedno sa stabilnošću starog poretka. Ma postaje glavni oslonac obitelji. Obitelj se održava kroz matrijarhat. Bilo kakav poredak bez obitelji Fordu je nepojmljiv. Tom Joad će pobjeći u zoru, preko brda, da bude kao i Casy crveni agitator, odmetnik; da bude „ondje gdje se vodi borba da bi gladni jeli“, „ondje gdje murjak tuče čovjeka“, da bude i tamo „gdje ljudi jedu ono što su uzgojili, i žive u kućama koje su sagradili“.

Ali prije no što Tom pobjegne nakratko će se uspostaviti harmonija obitelji. U kampu koji financira država subotom održavaju se plesovi. Rosasharn će plesati s momcima, Tom će plesati s Ma. Klasični Ford. Obitelj i zajednica konstituiraju se na sprovodima i plesovima. Obitelj koja pleše na drvenim daskama improviziranog plesnog podija obitelj je koja je pronašla sebe. Poredak se uspostavlja.

Tom Joad odlazi da bude s onima koji pate i s onima koji su pronašli svoj mir. Tom odlazi u pjesmu Brucea Springsteena Ghost of Tom Joad. Ali život nije tamo gdje je Tom. Ne onaj život u kojem Tom može sudjelovati, biti njegov dio. Život ostaje s obitelji. Tu i film ostaje. S kamerom na kabini kamiona, koji je opet na cesti. S Ma Joad i njezinim „we’re the people“ govorom: „Rich fellas come up an’ they die, an’ their kids ain’t no good an’ they die out. But we keep a’comin’. We’re the people that live.“

Moj tata nije nikada plesao. Niti pjevao. Nije čak ni najbolje znao pokazati veselje. Sjedio bi na proslavama i nespretno rukom udarao takt glazbe. Nije to bila filmska situacija. Niti je tata bio filmski lik. Baka je ostavila djecu u Zagrebu, muža negdje po putu, i bila filmski lik. Junaci su bili oni koji odlaze: preko Karpata, ispod duge, iza horizonta. To je kadar Gregga Tolanda odlaska Toma Joada preko brda. Tata je ostajao. Nije plesao po drvenim daskama podija za ples, visoko dižući koljena i skaćući na jednoj nozi. Nije pjevao, rastežući harmoniku ili gudeći violinu kako to čine Fordovi likovi. Ali imao je istu ideju harmonije. Ravnoteže svijeta. S obitelji u njegovom središtu.

Sada mi tata dolazi kao junak. Ničim izazvan, jedne proljetne večeri tijekom korone. I na posve neočekivanom mjestu. Nema ni jednog lika u filmu koji bi mogao biti on. Casy je karizmatik, Tom Joad odmetnik. Oba su osuđena na lutanje. Ma Joad je vođa. Drugih junaka u filmu nema. Pa Joad gubi snagu na putu, stric John je blijeda sjenka muškarca u obitelji. Nije stvar u likovima. Nego ideji obitelji, konkretnije: prizoru obitelji na kamionu. I u toj jednoj situaciji koja je sve rasvijetila.

Tata je većinu mog života bio geometrijski oblik tetrisa kojem nisam nalazio svoje mjesto. U jednom od rijetkih trenutaka kada smo trebali razgovarati slučajno sam se zatvorio u uski WC. Osjećao je obavezu da razgovara sa mnom nakon što sam napustio obitelj. Pozvao me u kafić u zgradi preko puta njegove. Kišilo je. Stigao sam ranije kao i inače i vidjevši da ga još nema s vrata ušao u WC istresajući vodu sa sebe. Kad sam oprao ruke i obrisao lice shvatio sam da kvaka ne uspjeva uhvatiti otponac brave. Uzeo sam mobitel da ga nazovem pa ga vratio u džep. Nije mi se činilo suvislim obavijestiti ga da sam zatvoren u WC-u. Uostalom ovo je bila tipična situacija za nas. Nikada nismo mogli razgovarati. Nikada tatu nisam mogao uklopiti u svoj život. Ili u veliku sliku života.

Sada se to potpuno izmijenilo. Bit će da nije samo do Plodova gnjeva. Bit će da je sazrilo vrijeme za to. Okidač je mogao biti i neki drugi film. Okidač je mogla biti šara na zidu. Odbljesak sunca na prozoru preko puta. To bi cijeli proces učinilo kriptičnijim, mističnijim. Na kraju je okidač došao u obliku Johna Forda i Johna Steinbecka. I sve se poklopilo. Najgore je ne shvatiti da se ništa ne zna.

Dragan Jurak