U Kinoteci kreće ciklus filmova posvećen jednom od najvećih tabua suvremenog društva – neuspjehu. Kroz pet tematskih cjelina istraživat ćemo različite načine na koji je neuspjeh oblikovao povijest filma u različitim kinematografijama i autorskim opusima.

Rast, napredak i uspjeh neupitne su vrijednosti kulture u kojoj živimo. Unatoč tome – ili možda baš zato – priče o odustajanju, stagnaciji, padu i neuspjehu fasciniraju nas jednako kao i one o dostizanju ciljeva, (samo)ostvarenju ili pobjedi. Pogledate li popise najboljih filmova svih vremena, mnogi od njih bave se ovom temom: Avantura (1960), Blade Runner (1982), Građanin Kane (1941), H-8… (1958), Vrtoglavica (1958)… kroz priče o nerješenim tajnama, nerealiziranim snovima i žudnjama te porazima i katastrofama ovi su filmovi originalno i autentično artikulirali nemoć svojih likova da ostvare svoje naume. Time su vjerojatno odbili dio suvremene kritike i publike, no možda nas baš zato već desetljećima inspiriraju i privlače.

Ciklus Umijeće neuspjeha: Kako sam prestao/la brinuti podijeljen je u pet tematskih cjelina od kojih je svaka posvećena različitim načinima na koje je neuspjeh oblikovao zaplet svijet nekog filma, karijere svojih autora, a ponekad i tijek filmske povijesti.

Krećemo s temom „Točka na i“, u kojem ćemo se prisjetiti filmova koji su označili krajeve nekog stilskog razdoblja ili karijera unutar i izvan filma. Otvaramo ga premijerom restaurirane verzije filma Šeki snima, pazi se (1962), satirične komedije čiji je komercijalni i kritički neuspjeh završio razdoblje tzv. producentske kinematografije u jugoslavenskoj kinematografiji, a okončao je i lokalnu karijeru redatelja Marijana Vajde. Program uključuje i Vrata raja (1980) Michaela Cimina, koji se drži za film koji je završio s autorskim slobodama novog Hollywooda. Ova programska linija uključuje i dva naslova u kojima komercijalni flop funkcionira kao motiv unutar zapleta: Građanin Kane (1941) i Producenti (1967).

Ljudska težnja za redom, kao jednoj od suprotnosti neuspjeha, možda je najvidjivija u žanrovskoj strukturi filma detekcije ili filma tajne, poznatijim pod engleskim nazivom mystery, u kojem amaterski ili profesionalni istražitelji rješavanjem zagonetke kaos svoga svijeta nastoje dovesti u red. Ovu je strukturu možda i najinventivnije subvertirao Michelangelo Antonioni u Avanturi (1960), modernističkom remek-djelu koje je pokazalo da tajna u središtu zapleta može djelovati još spektakularnije ako ostane neriješena. U naručju tajne druga je tematska linija, u sklopu koje prikazujemo još dva filma čije nas zagonetke ostaju žuljati: 45 godina (2015) Andrewa Haigha i Sjećanja na ubojstvo (2003) Bonga Joon-hoa.

Antijunaci našeg doba vode nas u kinematografska razdoblja čija je poetika bila izgrađena oko antijunaka. Na primjeru Aleje noćnih mora (1947) podsjetit ćemo se zlatnog razdoblja film noira, dok će nas Ubojice i svjedoci (1974) odvesti u paranoični svijet političkih trilera 1970-ih. Mračna krv (1993/2012) Georgea Sluizera, posljednji (i nikada završeni) film Rivera Phoenixa, podsjetit će nas na antijunake s ove strane platna – karizmatične zvijezde koje je njihov turbulentni život i prerana smrt prometnula u mitološke ličnosti popularne kulture.

Subverzije i diverzije programska je linija posvećena filmovima čiji autori inventivno subvertiraju matrice različitih žanrova. Melankolični likovi Wong Kar-waijeva Chungking Expressa (1994), koji radije ostaju nesretno zaljubljeni nego sretno u vezi, iznevjeravaju očekivanja klasične romanse. Gaspar Noć u Klimaksu (2018) dramaturgiju plesnog filma izokrenuo je u koreografiju raspada i strave, Samog Bog prašta (2013) Nicolasa Windinga Refna predstavlja pasivnog akcijskog junaka koji – umjesto da kažnjava ostale – sam želi biti kažnjen, dok je Velika tišina (1968) Sergija Corbuccija jedan od najboljih primjera načina na koji je talijanski špageti-vestern subvertirao nacionalnu mitologiju klasičnog američkog vesterna.

Ciklus zaključuje Kako sam prestao/la brinuti, nekoliko filmova koji u neuspjehu pronalaze tragove gramatike nekih novih pravila. Kronika jednog ljeta (1961) Jeana Roucha i Edgara Morina fascinantna su priča o tome kako autor ne može kontrolirati značenje, čime ispisuju jednu od najimpresivnijih posveta kompleksnosti filma. Dr. Strangelove (1964) Stanleya Kubricka kroz crni nas humor podsjeća da je razlika između reda i kaosa ponekad udaljena jednim pritiskom gumba. Šest godina nakon što nas je suočio s egzistencijalnim ništavilom Avanture Antonioni snima Uvećanje (1966). Ovo Zlatnom palmom nagrađeno remek-djelo pokazuje da neuspjeh nije isto što i poraz, nego uvod u novu igru čija pravila tek trebamo otkriti – a to je i razlog zbog kojega zatvara naš ciklus.