Istražujemo opus jednog od najoriginalnijih i najprovokativnijih autora današnjice.

Mnoge smo redatelje skloni prozvati autorima, no malo ih je razvilo opus koji je motivima i estetikom postao dovoljno prepoznatljiv da je njihovo ime postalo znakom za specifičan stil, dramaturgiju ili pogled na svijet. Upravo to vrijedi za Davida Cronenberga, kanadskog redatelja i nesuđenog znanstvenika, koji je tijekom gotovo šest desetljeća karijere pridjev „kronenbergovski“ prometnuo u sinonim za transgresivne, a često i subverzivne filmove koji u sasvim novi odnos stavljaju tijelo, seksualnost, mutaciju i evoluciju.

Došli su iznutra

Cronenbergov opus često se veže uz fenomen tjelesnog horora (body horror), čiji koncept možda i najbolje sažima alternativni naziv njegova debitantskog dugometražnog filma Trnci (Shivers, 1975) – Došli su iznutra (They Came from Within). Za razliku od klasičnih filmova strave, u kojima prijetnja redovito dolazi izvana (došljaci iz svemira, čudovišta Istočne Europe ili maskirani manijaci iz susjedstva), u tjelesnom hororu prijetnja proizlazi iz samog protagonista, a manifestira se u vidu bolesti, tjelesnih izlučevina, mutacija i fizičkih transformacija, koje narušavaju integritet protagonistova tijela i dovode do njegove (auto)destrukcije. Riječ je o žanru koji je postao izrazito popularan tijekom osamdesetih, dijelom zbog tehnološkog napretka u području prostetike i specijalnih efekata, a dijelom i jer je predstavljao naličje kulta mladosti, ljepote i zdravlja koji je zatvarao oči pred „neurednim“ ili zazornim aspektima tjelesnosti, od izlučevina do bolesti.

No postoji razlog zašto je majstor filmske strave John Carpenter svojevremeno izjavio da je „Cronenberg bolji od svih redatelja horor-filmova zajedno“. Za razliku od većine ostalih filmaša koji su izgradili ime u ovome žanru (npr. Stuart Gordon, Brian Yuzna te rani Sam Raimi i Peter Jackson), Cronenberg bi uvijek otišao korak dalje: tjelesni horor u njegovim filmovima nikada nije bio dekorativno sveden na otjelotvorenu metaforu ili prikazan kao povod za demonstraciju specijalnih efekata. Umjesto toga, predstavljen je kao katalizator promjene, zastrašujuća znanstvena teza maskirana u zaplet koji pokušava istražiti osobne i društvene krajnosti do koje bi mogli dovesti znanstveno ili medicinski potpomognute bolesti, mutacije ili tehničke intervencije u tijelo. Ili da se poslužimo riječima iz njegova paradigmatskog filma Videodrome (1983): Cronenbergovi filmovi imaju filozofiju i to ih čini „opasnima“.

Znanstvenik kao umjetnik

Cronenberg se kao mladić dvoumio između karijere književnika i znanstvenika, sve dok nije pogledao Zima nas je grijala (Winter Kept Us Warm, 1965), debitanski film svoga kolege s faksa Davida Sectera, snimljen na lokacijama u Torontu i sa zajedničkim prijateljima i poznanicima u glavnim ulogama. „Kada sam pogledao film bio sam zapanjen. Šokiran. Razdragan,“ kaže Cronenberg. „U tom trenutku postao sam svjestan da je film nešto što i ja mogu napraviti, nešto čemu imam pristup.“

Cronenberg kao autor nikada nije bio filmofil, a većinu inspiracije nalazio je u književnosti, medicini i znanosti. Tijekom svoje karijere režirao je čitav niz adaptacija ambicioznih proznih, dramskih, stripovskih čak i znanstvenih predložaka, u rasponu od Stephena Kinga (Zona smrti /The Dead Zone, 1983/) do Christophera Hamptona (Opasna metoda /A Dangerous Method, 2011/). Pritom se uhvatio u koštac i s nekolicinom romana kao što su Goli ručak Williama S. Burroughsa, Sudar J. G. Ballarda ili Cosmopolis Dona DeLilla – književnih djela za koje se vjerovalo da su teško ili uopće nesnimljivi, pritom stvorivši radove koji su izazivali niz polarizirajućih reakcija, ali su i dalje intrigantni i uzbudljivi.

Uz interes za književnost, Cronenberg je i dalje ostao sklon znanosti i medicini. Mnogi njegovi filmovi imaju i likove ludih ili vizionarskih znanstvenika – od doktora Hobbesa iz Trnaca, koji spolnim parazitima nastoji osloboditi potisnutu seksualnu energiju pojedinca i društva, preko tragičnog Setha Brundlea iz Muhe (The Fly, 1986), koji izumljuje stroj za teleportaciju, pa do Sigmunda Freuda, Carla Gustava Junga i Sabine Spielrein iz Opasne metode, koji su doveli u pitanje – a mogli bismo reći i srušili – filozofsku ideju prevlasti uma nad tijelom. „Mislim da su najbolji znanstvenici jednako ludi, kreativni i ekscentrični kao i pisci ili umjetnici bilo koje vrste,“ kaže Cronenberg. „Svatko od nas je ludi znanstvenik, a život je naš laboratorij. Svi eksperimentiramo pokušavajući pronaći vlastiti način života, riješiti probleme ili se obraniti od ludila i kaosa.“

No za razliku od većine sličnih filmova, Cronenbergovi su lišeni moraliziranja i društveno-političkih obzira: umjesto da narušenu ravnotežu svijeta vrati u ranije stanje, Cronenberg će radije izvesti pokus do kraja, bez obzira na posljedice. „Ne postoje stvari u koje se čovjek ne bi trebao petljati. (…) Mislim da ne postoji to što čovjek ne bi trebao znati. Postoje samo neke gluposti koje čovjek ne bi trebao činiti.“

Ipak, Cronenbergovi filmovi nisu poziv ni na anarhiju, evoluciju ni revoluciju. Štoviše, većina ih završava (auto)destrukcijom protagonista ili raspadom društvenih struktura. Njegovi filmovi poziv su na promišljanje brojnih koncepata koje u društvu uzimamo zdravo za gotovo. I to je ono što ih čini subverzivnima i privlačnima izvan okvira žanra. Štovatelje Cronenbergovih filmova zato ćete podjednako naći među avangardnim umjetnicima, kao i među redateljima koje vezujemo uz art film. Štoviše, rijetko tko je istražio njegov utjecaj na estetiku kinematografije čula (cinema of the senses) i tzv. francuskog ekstremizma – transgresivnih umjetničkih filmova koji su spajali body horror i egzistencijalizam, a koji su nedavno doživjeli revival s Titanom (Titane, 2021) francuske redateljice Julije Ducournau.

Cronenbergov utjecaj vidljiv je i u domaćem kontekstu: nije nimalo slučajno da se televizijska emisija, koja se naposljetku razvila u Festival eksperimentalnog filma i videa 25 FPS zvala Videodrom, a utjecaj njegove poetike vidi se i u radovima nagrađivanog animatora Dalibora Barića.

Koncept programa

Unatoč tome što prevladava mišljenje da se Cronenbergov opus može podijeliti na prije i poslije eXistenZa (1999) odnosno Pauka (Spider, 2002), i to na njegovu body horror i konvencionalnu polovicu, povezivanjem filmova iz različitih faza njegove karijere nastojimo skrenuti pozornost na konzistentnost Cronenbergova opusa, ali i na njegovo umijeće da teme koje ga zanimaju istraži kroz kodove različitih žanrova. Ciklusom „Posve novi organ: Opus Davida Cronenberga“ stoga želimo ponuditi novo čitanje pojedinih naslova, ali i jedan od mogućih ulaza u njegovu već gotovo šest desetljeća dugu filmsku karijeru. Pritom smo u svaku temu ubacili barem jedan naslov drugih autora, koji otvoreno ili između redaka zazivaju Cronenberga kao duhovnog srodnika.

Program je podijeljen u šest manjih cjelina, od kojih je svaka organizirana oko tema koja se provlači Cronenbergovim opusom. Tema „Body Art“ posvećena je transgresivnim reprezentacijama tijela u Cronenbergovu opusu. „Um i njegov nakot“ bavi se osjećajima bijesa, ljutnje i krivnje koji postaju bića od krvi i mesa. „Seks, kaos, kozmos“ istražuje Cronenbergov odnos prema oslobađanju potisnute seksualnosti i rušenju društvenog poretka, „Hardware & Software“ istražuje dijalektiku tijela i uma, a „Opsesija i druge ljubavne geste“ skreće pozornost na humanističku dimenziju Cronenbergovih filmova, jer mnogi od njih zapravo jesu priče o potrebi za komunikacijom, promjenom i stvaranjem.

Stoga čak i ako se ne ubrajate među ljubitelje znanstvene fantastike i strave, preporučamo da Cronenbergovim filmovima pružite šansu. Jer uz provokativnu filozofsku teksturu njegovih filmova, ono na što njegovi štovatelji najčešće reagiraju nije čudovišnost njegovih filmova, nego njihova ljudskost.