U proljeće 1941. godine njemačka vojska okupirala je Srbiju i po njezinim gradovima provodi masovna strijeljanja, hapšenja i zlostavljanja. Suočen s ratnim strahotama bojadisar Mihajlo odluči poklanjati crninu sumještanima kako bi oplakali svoje mrtve. No Mihajlov kum Mitar, švercer i kolaboracionist, iza njegovih leđa krene naplaćivati obojano platno, zbog čega se čitavo selo okreće protiv Mihajla.

Uzrok smrti ne pominjati jedan je od filmova analiziranih u članku „Crni talas u našem filmu“ Vladimira Jovičića kao osvrt na filmove s Pulskog festivala u političkom listu Borba. Taj je tekst službeno otvorio sezonu političkih obračuna s nepoćudnim filmašima, a njihovoj estetici dao ime po kojima ih danas pamtimo. Jovičić je filmu Jovana Živanovića zamjerio defetizam kojim njegovi likovi prihvaćaju svoje sudbine, bježeći u pravoslavni misticizam umjesto da se makar i gestom suprotstave okupatoru. „Toliko je taj srpski svet ovde veronaučan i pobožan da su mu crnina i vosak jedina časna uteha za izgubljene živote.“ Od šuma zadušnih svijeća, piše Jovičić, autori filma nisu mogli ili htjeli vidjeti ono što se događalo „u drugim, pravim šumama“.

Negativan ton teksta upućuje na to do koje se mjere Živanovićev film razlikovao od službenih ratnih narativa toga vremena. Umjesto da snimi još jednu pirotehnikom osvijetljenu priču o organiziranom otporu pred njemačkim protivnikom, Živanović prikazuje okupaciju kao biblijsku apokalipsu, pošast koja uništava pojedinca, zajednicu i čitavu civilizaciju. U Živanovićevu svijetu nema mjesta za junake: svaki pokušaj otpora ili profiterstva pokaže se tragičnim, a dobre namjere se bez iznimke kažnjavaju.

Uzrok smrti ne pominjati impresivan je antiratni film, apokaliptična elegija zastrašujuće atmosfere neizbježne propasti, koja opčinjava rafiniranom režijom i izrazito vještim korištenjem boje koja okupirani svijet doslovno i metaforički zaogrće u crninu.