Prvi susret Davida Bowieja i Andyja Warhola navodno je bio pravi debakl: odjeven u jednu od svojih haljina, Bowie je pantomimom Warholu izveo verziju Warhola, misleći da će mu se to dopasti. No rezultat je bio posve suprotan – Warhol je bio zgrožen, a nimalo mu simpatična nije bila Bowiejeva pjesma s albuma Hunky Dory, koja je nosila njegovo ime. U to vrijeme Bowie još nije postao slavan – to će se dogoditi godinu dana kasnije, kada će likom Ziggyja Stardusta pokoriti svijet, pa su Warhol i ekipa iz Tvornice zaključili da se radi o nadobudnom britanskom čudaku, kakvih je u kultnome klubu bilo na svakome koraku.

Dvadeset i pet godina kasnije Bowie je glumio Warhola u Basquiatu, biografskoj drami Juliana Schnabela o životu umjetnika iz naslova. U maloj, ali upečatljivoj ulozi Bowie je Warhola odigrao s dovoljno ironije da mu vrati za poniženje od četvrt stoljeća ranije, ali i s dovoljno razumijevanja da se ispod Warholove blazirane površine mogu nazrijeti konture ljudskog bića i čovjeka koji je bio i važan za Basquiatov uspjeh.

Paul Morley piše da Bowieja i Warhola povezuje to što je riječ o umjetnicima koji su puštali druge da ih izmisle: „U tu uobrazliju nije se previše želio mješati. Sve je to bilo dio njegovog stvaranja vlastite biografije – dopuštao si je da ga pretvore u niz pronađenih, gotovih predmeta koje se moglo sastaviti da bi se složila uvjerljiva priča o Davidu Bowieju.“