Augusto Góngora i Paulina Urrutia u ljubavi su 23 godine. On je istaknuti novinar, televizijski voditelj i pisac, ona je uspješna glumica i prva čileanska ministrica kulture. Kada Góngori 2014. godine dijagnosticiraju Alzheimerovu bolest, Paulina u potpunosti preuzima brigu o njemu i kroz četiri godine kamerom dokumentira tihu neurodegeneraciju voljenog supruga, sve do krajnje točke u kojoj on više ne prepoznaje ni sebe u ogledalu, a kamoli nju. Ovaj razoran i intiman materijal lirski je komuniciran fokusirajući se prvenstveno na sklizak, prolazan koncept samog sjećanja – kako se ono formira, održava i gubi. Naročito gorak aftertaste ostavlja podtekst iz kojeg saznajemo o Góngorinom profesionalnom angažmanu prije bolesti. Naime, njegov rad prvenstveno je bio usmjeren na raskrinkavanje zločina Pinochetove diktature 70-ih i 80-ih godina, da bi se nakon njegova svrgnuća posvetio intenzivnom pisanju pokušavajući sačuvati nacionalno sjećanje i spriječiti kolektivni zaborav o proživljenom. „Bez sjećanja nema identiteta“ – riječi su to koje je August zapisao u knjizi Čile, zaboravljeno sjećanje, a koje mu Paulina čita dok se njihov autor postupno gasi.

U situacijama poput ove naročito je teško znati kada stati sa snimanjem filma; kraj jednog života nije uvijek smrt, pa tako i kraj filma nije uvijek na redatelju, već na subjektu koji zavapi riječima „ja više nisam“. Augusto je preminuo u svibnju ove godine, nakon što je Vječna uspomena autorice Maite Alberdi premijerno prikazana, a ovaj portret bezuvjetne ljubavi naknadno je postao najgledanije dokumentarno ostvarenje u povijesti čileanskog filma.