U jednom selu u Vojvodini svinjar Triša u svađi je s Joškom, vlasnikom lokalne kafane. No Triša ima problema s alkoholom, zbog čega ga se lako može nagovoriti na štošta, pa tako i da oženi ludu Gocu, lokalnu djevojku s poteškoćama u razvoju. U selo potom dolazi učiteljica Reza – partijska aktivistica i amaterska slikarica, u koju se Triša zaljubljuje. Goca se odlučuje riješiti svoje supruge, uvjeren da samo ona stoji na putu njihovoj sreći, no Reza ima drugačije prioritete. Slijedi kaos.
Premijera filma Biće skoro propast sveta održana je u ožujku 1969. u Beogradu, u isto vrijeme dok se gotovo iza ugla odvijao Deveti kongres Saveza komunista Jugoslavije. U već uzavreloj atmosferi oko negativnih tendencija u kinematografiji ova je podudarnost od dijela medija shvaćena kao namjerna provokacija. Petrovićev film protumačen je kao „negacija borbe za socijalistički razvoj, dok se bespuće i nihilizam nude kao umjetnička poruka“ (Vjesnik).
Koristeći bećarac kao glazbeni komentar događaje, Biće skoro propast sveta funkcionira kao zločesti rođak Golikova Tko pjeva zlo ne misli. Njegovi protagonisti vođeni su niskim strastima: nagonom za nadmetanje, nasilje i užitak, pri čemu i stupovi društva svoje pozicije koriste kao paravan za niske strasti. Razliku između dobra i zla pritom je često teško raspoznati, zbog čega i ton neprestano varira između komike i tragedije.
Petrović je inspiraciju za priču pronašao u istinitom slučaju linča u jednom metohijskom mjestu, proizašlom iz okrutne šale koja se otela kontroli, što je spojio s elementima Dostojevskijevih Bjesova. U osmišljavaju radnje posegnuo je i za aktualnim zbivanjima na svjetskoj sceni (npr. sovjetska intervencija u Čehoslovačku godinu dana ranije), ne s ciljem da se politički razračunava, nego da istražiti nesnalaženje običnog čovjeka u svijetu koji se istovremeno uništava i gradi. „Razrušili smo konvencionalni moral, ali nismo stvorili nov“, komentirao je Petrović svoju sklonost grotesci, postupak koji svojom pretjeranošću nastoji osvijesti gledatelja o situaciji u kojoj su likovi zapeli.
Biće skoro propast sveta podijelio je kritičare, a mnogi su zlurado dočekali vijest da nije odabran da se natječe u Cannesu. Film je naposljetku ipak prikazan u službenoj konkurenciji festivala, a imao je i uspješnu distribuciju: samo u beogradskim kinima vidjelo ga je više od 100.000 ljudi. Aleksandar Petrović ga je uz Skupljače perja držao za svoj najbolji film.
