30 godina nakon što su zajedno snimili jednu od najboljih suvremenih europskih melodrama Tajne i laži neumorni kroničar britanske radničke klase Mike Leigh ponovno se udružuje s glumicom Marianne Jean-Baptiste u reskoj i dubinskoj studiji disfunkcionalne Crne obitelji u londonskom predgrađu. Jean-Baptiste maestralno utjelovljuje ženu u krizu koja ne može uspostaviti zajednički jezik sa svojom okolinom. „Ljudi, ne podnosim ih!“ uzvikuje ogorčena Pansy (Marianne Jean-Baptiste) dok se članovi njene bliže porodice s nevjericom pogledavaju oko stola. U pitanju je karakteristično konfrontacijska izjava ove gorde anti-heroine koja većinu filma provodi sipajući otrov – izazivajući svađe, ponižavajući vlastitog sina, psujući na golubove. Usprkos prijatnoj stabilnosti u kojoj živi s mužem vodoinstalaterom i njihovim odraslim sinom Pansy se bori s preplavljujućim napadima bijesa i depresije. Kako se približava godišnjica smrti njihove majke njena antipodno vedra sestra Chantele (Michele Austin) pokušava probiti sestrinu okorjelu ljušturu što dovodi do bolnog porodičnog razračunavanja.
S Pansy je teško suosjećati, njena nepodnošljivo mizantropska pojava i kaustična narav kušaju naše granice tolerancije do točke pucanja, no prekaljeni tvorac ekscentričnih likova Mike Leigh uspijeva joj podariti natruhe humanosti pozivajući nas da preispitamo višestruke slojeve trauma i „bolnih istina“ koje su je učinile kakvom je – žestina Jean-Baptistine izvedbe i sabrana mirnoća Leigheve režije alkemijski transformiraju Pansyn neutaživ gnjev u afektivno umjetničko oruđe i kanaliziraju ga u prodornu studiju tuge i opstojanja koja filigranski kombinira podrobnu sociološko-psihološku analizu i emocionalno turbulentnu dramu.
Bolne istine počinju i završavaju istim kadrom sređene kuće u predgrađu. U pitanju je Pansyna kuća a repeticija kadra zarobljuje nas u mučnom i neumoljivom osjećaju zakočenosti i emocionalne staze. Drama koja će se unutra odvijati ne izvire iz novčane deprivacije već iz deprivacije ljudskosti. Kuća blista od čistoće, no njeni minimalistički interijer i rigidni razmještaj, njena površinska sređenost nemušto prikrivaju turobnu obiteljsku dinamiku i zrakoprazno osjećanje zatočeništva čijim je neraskidivim afektivnim okovima nemoguće uteći. (Dina Pokrajac)
