Na samom kraju Drugog svjetskog rata, pod kišom bombi Savezničkih sila, Maria se udaje za Hermanna koji odmah potom nestaje u ratu. Ne odustajući od nade da će se Hermann vratiti Maria koristi svoju ženstvenost i snalažljivost kako bi se društveno uzverala i osigurala dio kolača procvale ekonomije u poratnoj Njemačkoj.

Brak Marije Braun prvi je dio Fassbinderove popularne trilogije BRD (Čežnja Veronike Voss, Lola), koja je kroz sudbine ženskih likova iz naslova stvorila dojmljiv portret različitih faza njemačkog gospodarskog procvata 50-ih. Njemačka je u to vrijeme postala prosperitetno društvo koje je slijepo okrenulo leđa grijesima prošlosti u ime svjetlije budućnosti. No čije svjetlije budućnosti, pita se Fassbinder.

Maria Braun u tom je smislu reprezentativna za Nijemce u novim društvenim i ekonomskim okolnostima. U potrazi za ekonomskom neovisnosti Maria nema druge nego ići dalje. „Ja sam Mata Hari ekonomskog čuda“ polušaljivo opiše u jednom trenutku svoje odnose s imućnim muškarcima, da bi kasnije ponosno ustvrdila, „ja sam samu sebe izgradila.“

Razoružavajuće iskrena, Maria ljubav istovremeno vidi kao sredstvo razmjene i iskreni osjećaj, no s vremenom svi njezini odnosi postaju trgovački odnosi, te se ona otuđuje od same sebe gubeći se u vječnom lovu na ekonomski boljitak, baš kao i njemačka nacija. Proces je to koji se ponavlja i u slojevitom zvučnom krajoliku filma, kroz čiju se kakofoniju probija radijski monolog pripovijedajući nam o ponovnom usponu nacije na leđima zaborava.

Brak Marije Braun po izlasku je požeo hvalospjeve publike i kritičara, bio je Fassbinderov najveći komercijalni uspjeh i najgledaniji njemački film u Americi u to vrijeme, a Fassbindera je prometnuo u jednu od najpoželjnijih udavača na europskom filmskom tržištu. Bio je ovo i zadnji film na kojem je surađivao s Michaelom Ballhausom, direktorom fotografije koji je kasnije ostvario plodnu suradnju s Martinom Scorsesejem (Dobri momci, 1990) i Francisom Fordom Coppolom (Drakula Brama Stokera, 1992).