Velimir Bamberg zvan Pacolino hodajuća je definicija gubitnika. Sa svojom teškom bolesnom sestrom živi u trošnom stanu, a kraj s krajem jedva spaja šivajući kravate. Zbog njegove prošlosti na Golom otoku ucjenjuje ga jedan znanac, prisiljavajući ga da prodaje pornografske slike i oružje. Jednoga dana u susjedstvo doseljava lijepa neznanka, u koju se zaljubljuje. Uvjeren da njihova veza predstavlja prekretnicu, Bamberg odluči posuditi nešto novca od prijatelja kako bi zajedno pobjegli iz Beograda.

Buđenje pacova reprezentativan je film estetike Živojina Pavlovića, a gotovo i crnog talasa, posebice onih radova koji su se bavili socijalističkom sadašnjošću. U središtu priče su gubitnici modernizacijskih procesa, koji poput štakora preživljavaju na urbanoj i moralnoj periferiji velegrada. Fizionomije različitih sumnjivih gradskih likova i mane njihova karaktera savršeno se uklapaju u mizanscenu smještenu u zapuštene dijelove grada, koji kao da su zapeli između propadanja i izgradnje. No unatoč prevladavajućem pesimističnom tonu, Pavlović kroz mračni humor, ironiju i grotesku iskazuje empatiju prema nedaćama svojih likova.

Sa sadržajne strane film je važan jer se među prvima dotaknuo kontroverzne teme rezolucije Informbiroa i Golog otoka, a s produkcijske strane jer je nastao u okviru novoosnovane Filmske radne zajednice Centar, tj. nezavisne studijske produkcije toga vremena, što je omogućilo da se filmovi suvremene tematike snimaju brzo, jeftino i bez političkih pritisaka.

Buđenje pacova donijelo je Pavloviću Srebrnog medvjeda za režiju u Berlinu i nagradu za režiju u Puli, a važan je i jer predstavlja početak suradnje sa scenaristima Ljubišom Kozomarom i Gordanom Mihićem. Kasnije iste godine zajedno će snimiti Kad budem mrtav i beo, a oni će se u kanon crnog talasa upisati svojim filmom Vrane.