Zapadni Berlin, 1970-ih. Christiane F. četrnaestogodišnja je djevojčica koja živi sa svojom sestrom i majkom u jednom od bezličnih nebodera socijalne stanogradnje. Razonodu pronalazi u glazbi Davida Bowieja te u izlascima u popularni klub Sound. Tamo će doći i u doticaj s heroinom – drogom kojoj će isprva odolijevati, iako će uskoro pasti pod njezin destruktivni utjecaj.

Autobiografski roman Mi djeca s kolodvora Zoo autorice Christiane Felscherinow i danas je nezaobilazno štivo o opasnostima ovisnosti o drogi. Njegova adaptacija u režiji Ulija Edela nije bila ništa manje popularna: bila je veliki hit u europskim kinima, a pomogla je i promijeniti percepciju ovisnika u popularnoj kulturi, koji su dobili lice maloljetnika. Sam film i za današnje je pojmove vrlo hrabar: ovisnike zbilja igraju djeca koja su u vrijeme snimanja imala 14 i 15 godina, a prizori fizičkog i moralnog propadanja prikazani su bez ublažavanja ili okretanja kamere na drugu stranu.

Popularnosti filma pridonio je i David Bowie, koji u filmu igra samoga sebe, iako je njegov nastup snimljen u New Yorku, a reakcije publike na koncertu grupe AC/DC u Berlinu. Bowiejeva glazba znatno je zastupljena i u soundtracku, a posebno je efektno korištenje njegova hita Heroes u nekoliko scena, među ostalim i na odjavnoj špici.

Spomenimo i to da priča Christiane F. donekle vuče paralele i s onom Davida Boweja, koji se u drugoj polovici sedamdesetih, bježeći od vlastite ovisnosti, preselio u Berlin i tamo proživio jednu od najkreativnijih faza svoje karijere. Stoga nije ni čudno da se Bowiejev lik i vizualno i zvučno pretapa s teksturama Edelova filma čineći sablasno efektnu i dojmljivu cjelinu.