Mlada Francuskinja vraća se u Kamerun, zemlju u kojoj je odrasla. Prisjeća se djetinjstva u Mindifu, gradiću pod francuskom administracijom gdje je živjela s ocem, majkom i slugom Protéeom, crnim mladićem s kojim je provodila većinu vremena, premlada da osvijesti seksualne, rasne i političke tenzije neposredno pred izbijanje građanskog rata.

Čokolada je debitantski dugometražni film Claire Denis inspiriran vlastitim djetinjstvom. Slično Guadagninu, Denis je do 14. godine živjela u nekoliko afričkih zemalja, gdje joj je otac radio kao zaposlenik kolonijalne administracije. Po povratku u Francusku osjećala se kao stranac u obje zemlje, a iskustvo drugosti često je uzimala kao polazišnu točku za nekonvencionalno istraživanje nacionalnog identiteta i mitova, uključujući i turbulentni završetak kolonijalnog perioda kojem je svjedočila.

Čokolada predstavlja otklon od narativa koji su periodu dekolonizacije pristupali s nostalgijom, privilegirajući iskustva i patnje bijelog stanovništva (Denis kaže da je čitajući Moju Afriku Karen Blixen kiptjela od bijesa).

Denis suptilno subvertira konvencije povijesnih melodrama. Umjesto priča o pojedincima čije se izuzetne sudbine raspliću na pozadini društvenih prevrata, Denis privilegira perspektivu likova koji su iz njih obično izostavljeni: supruga, djece i crnih slugu. Umjesto na elaborirane dijaloge i dramatične sukobe, naglasak stavlja na svakodnevicu kolonijalnog života, u čijoj tromosti i inerciji razotkriva nejednakosti i nepravde. Privilegiranjem gesti potisnutog gnjeva umjesto velikih dramatičnih sukoba te donekle otvorenim završetkom odbija staviti točku na priču o prošlosti prenoseći njezine tenzije u sadašnjost.

Slatkoća djetinjstva u naslovu filma sadrži namjerne rasističke konotacije, a asocira i na arhaični francuski izraz être chocolat: biti nasamaren ili razočaran.