Po završetku Drugog svjetskog rata braća Gvozden i Isidor spremaju se za demobilizaciju. No premda su iz rata izašli kao junaci, u svijetu u kojem oružane sukobe naglo mijenja ideološka borba za umove i nove odnose među ljudima za njih kao da nema mjesta. P(r)ogonjeni još uvijek svježim sjećanjima na rat, Gvozden i Izidor na put u svoje rodno selo ponijet će kovčege pune oružja, jer stare navike ne umiru lako.
„Ah, što bih rado zapucao…“ rečenica je koja se provlači Delijama, reprezentativnim primjerom crnog talasa iz perioda u kojem su ostvarenja obilježena ovom etiketom nailazila na niz političkih sabotaža. Film Miodraga Miće Popovića pritom spada među one koji su zbog svoje beskompromisnosti izvukli kraći kraj te nisu nikad javno prikazani ni na Pulskom festivalu niti u distribuciji, unatoč tome što im dozvola za prikazivanje nije bila uskraćena.
S obzirom na to da su radnjom smješteni u neposredno poraće, Delije sadrže niz dodirnih točaka s filmovima kao što su Tri, Jutro i Zaseda. No dok su se navedeni filmovi istraživali nemoć čovjeka uhvaćenog u žrvanj velikih povijesnih promjena i etički sive zone prvih dana revolucije, Popović se prvenstveno bavi psihološkim posljedicama koje rat ostavlja čak i na onima koji su iz njega izašli kao pobjednici.
Popović izokreće herojski status svojih protagonista time što ih već za vrijeme najavne špice prikazuje u nizu mug shotova, tj. krupnih kadrova iz policijske kartoteke koje prati zvuk tipkanja spisa u off-u. Rešetkaste rolete koje se s treskom spuštaju preko kadra tijekom filma samo naglašavaju njihov status „osuđenika“, dok kombinacija neobično iščašenih kompozicija i krupnih planova vizualnim jezikom dočarava njihovu izmještenost iz središta svijeta za koji su se borili. Popović je pritom jedan od rijetkih filmaša koji istražuje PTSP i među borkinjama, tj. partizankama koje su sudjelovale u ratnim zbivanjima, bez da ih se prikazuje kroz stereotipnu prizmu romantičnog interesa muških junaka.
Delije spadaju među formalno najrazigranije filmove zrele faze crnog talasa: Popović kombinira crno-bijelu fotografiju i onu u boji, igrane prizore s dječjim crtežima, a sadašnjost s flashbackovima nedavne prošlosti. Rezultat je upečatljiv spoj crne komedije i psihološke drame, groteske i naturalizma, čime se efektno oslikava stanje svijeta koji nakon ratnih razaranja još nije uspostavio čvrste osnove.
