U Švedskoj u 14. stoljeću dva se sustava vjerovanja bore za prevlast. Obitelj bogatog zemljoposjednika Christiana Pera Törea vjerni su kršćani, dok njihova posluga potajice štuje nordijsko božanstvo Odina. Jednoga dana Töre šalje svoju kćer Karin da odnese svijeće u crkvu udaljenu jedan dan od njihova imanja, no putem nailazi na trojicu lutajućih pastira koji je siluju i ubiju. Ironijom sudbine,  ubojice dolaze u dom Karininih roditelja, koji im pružaju hranu i sklonište. No nakon što im jedan od pastira pokuša prodati odjeću njihove ubijene kćeri, Töre i njegova supruga shvaćaju koga su ugostili te kreću u okrutnu osvetu.

Ingmar Bergman u svojim se filmovima često bavio krizom vjere, a Djevičanski izvor spada među najupečatljivija istraživanja ove teme. Uzevši kao inspiraciju popularnu nordijsku baladu Töreove kćeri u Vängeu (Töres döttrar i Wänge), Bergman koristi ekstremnu situaciju kako bi uvjerenja svojih likova stavio pred kušnju: treba li se osvetiti za zastrašujući zločin ili oprostiti počiniteljima? Pritom se ritualizirana osveta vezuje uz drevna nordijska vjerovanja, a oprost i kajanje uz kršćansko milosrđe.

Temeljeno na scenariju književnice Ulle Isaksson te snimljen kamerom velikog Svena Nykvista, s kojim će Bergman nastaviti vrlo plodnu suradnju, Djevičanski izvor Bergmanu je donio prvog Oscara za najbolji strani film, a ubraja se među najdojmljivije u njegovu bogatom opusu. Spomenimo i to da je Djevičanski izvor poslužio i kao predložak za ozloglašeni eksploatacijski klasik Posljednja kuća nalijevo (1972) Wesa Cravena.