Program se sastoji od dva filma:
DOMOLJUBLJE ILI OBRED LJUBAVI I SMRTI (Yūkoku, JP, 1966), r. Yukio Mishima
Japanski književnik Yukio Mishima, pravog imena Kimitake Hiraoka, u svom je jedinom i skoro pa izgubljenom filmskom djelu ekranizirao vlastitu pripovijetku koja se u hrvatskoj inačici pojavila s naslovom Domoljublje. Engleska pak varijacija ne poznaje taj pojam i prevodi Yūkoku kao Patriotizam, što bi na koncu mogla biti dva sasvim drugačija pojma. U jednome se voli dom, u drugome vlastita zemlja, a u zaboravljenom rodoljublju vlastiti rod. Queer se ovdje gotovo pa nameće u odnosu onog koji voli i subjekta te ljubavi, redatelja, pisca, politike i države, gdje Mishima, kako je već i poznato, odlazi u desni militarizam, osniva paravojnu organizaciju Tatenokai i život završava ritualnim samoubojstvom iliti harakirijem. Njegove Ispovijesti maske možda su ipak bliže kinematografskom tretmanu ljubavi pojedinca prema prošlosti, pa u priči o paru koji vlastitu ljubav žrtvuje smrti, odnosno ljubavi prema domovini, Mishimin biseksualni, odnosno homoseksualni poriv biva zadovoljen (homo)erotiziranjem vlastitog ratničkog tijela, bliskog grčkom idealu, a tako dalekog svjetonazorskom idealu queer zajednice. Taj rascjep ideala, ljepote i seksualnosti, Mishima u Domoljublju pretvara u Sebeljublje i uz povišen estetski dojam kazališta Noh, stvara jedno od ponovno aktualnih pitanja queera i desnice, ujedno i povijesti i (ne)spojivosti tih krajnosti u mnoštvu politički i umjetnički aktivnih pojedinaca. Što je dakle toliko atraktivno u desničarenju i militariji jednome homoseksualcu i/ili biseksualcu, jedno je od mogućih pitanja nakon gledanja Domoljublja u kojemu je Mishima potanko prikazao i kako će sam završiti. Ubio se izvršivši sepukku 1970. godine nakon neuspjelog izvršenja državnog udara i pokušaja da Japan vrati svome izvornom sjaju. Još neki ljudi danas pokušavaju svoje imperije vratiti vlastitom sjaju, stoga Domoljublje nije samo nauljen torzo vođe u smislu puke slike, nego i onog skrivenog, neizrečenog, neistraženog značenja.
PJESNIKOVA KRV (Le sang d’un poète, FR, 1930), r. Jean Cocteau
Započevši rad na ovome filmu još 1929., francuski pisac, pjesnik, dramatičar i redatelj Jean Cocteau, tek je godinu dana kasnio za Carlom Dreyerom čiji je nijemi film Michael (1928.) i službeno prvi pred-queer film. Kako bilo, i Dreyer i Cocteau smatraju se začetnicima prikazivanja homoseksualne žudnje na filmu, koja se u odnosu prema Stonewallu razdjeljuje i na povijesnim kronologijama gay-filma. Nizom nesretnih slučajeva, Pjesnikova krv javno je prikazana tek 1932. godine, tvoreći znamenitu Orfejovu trilogiju i postajući ujedno i jedan od najvažnijih nadrealističkih filmova. Cocteau koji se tih godina konačno oslobodio ovisnosti o opijumu, ovu je kategoriju odbio, kao i sva druga tumačenja, tvrdeći kako je napravio film koji se bavi odnosom pjesnika prema životu i smrti, njegovom inspiracijom ali i samim činom umiranja (za ili od umjetnosti). Raskošna simbolika, montaža, zvuk i tradicionalna opsesija nadrealista reverzibilnim kadrovima, kod pojedinih je kritičara nazivana vizualnom onanijom, no ozbiljnije analize prepoznale su jasnu autorovu pripadnost queeru preko česte upotrebe falusnih simbola, kao i blago sugestivnih ranofeminističkih ideja o opasnosti onoga što danas poznajemo kao toksični (ili hegemonijski) maskulinitet i za žene i za muškarce. Uz gostovanja, kako se tada nazivalo, hermafrodita i sličnih bića izvanvremenske ljepote, za kostime je angažirana Coco Chanel, koja se prikladno uklopila u ono što utjecajni Film At Lincoln Center naziva „rani znak budućeg queer filma“, tada još skrivenog u snovima, avangardi, undergroundu i kinetičkim montažnim sljedovima naoko nepovezanih slika.
Kordunska ulica 1, 10000 Zagreb
kinoteka@centarcesarec.hr
Radno vrijeme blagajne: 1 sat prije projekcije
Broj telefona blagajne: 01/5619-189
KONTAKT:
Centar za kulturu i film Augusta Cesarca
sjedište i radionički prostori
Ilica 227, 1. i 3. kat, 10000 Zagreb
info@centarcesarec.hr
Ponosni član: