Godine 1462. rumunjski vojskovođa Vlad Tepeš vraća se iz pobjedničke bitke protiv osmanskih osvajača. No osvetoljubivi Turci šire laži o njegovoj pogibelji, zbog čega se Vladova supruga Elisabeta baca u rijeku. Nakon što joj dvorski svećenik odbije dati posljednje pomazanje tvrdeći da joj je duša osuđena na vječno proklestvo, Vlad se odriče vjere za koju se borio zaklinjući se silama tame na osvetu. Svoju će priliku dobiti više od četiri stoljeća kasnije, kada u zaručnici odvjetnika Jonathana Harkera prepozna reinkarnaciju svoje prerano izgubljene ljubavi.

Nastao u vrijeme kada je čitav Hollywood otkrivao mogućnosti računalno generiranih slika (CGI) za stvaranje magije i fantastičnih svjetova, Francis Ford Coppola vratio se filmskim trikovima kakve su koristili filmski čarobnjaci u rasponu od Georgesa Mélièsa do F. W. Murnaua – montažom unutar kamere, maketama, višestrukim ekspozicijama i ekspresionističkim igrama svjetla i sjene, kako bi rekonstruirao svijet viktorijanskog Londona u koji će doputovati legendarni krvopija. Coppola je naime povukao paralele između književnog rođenja Drakule 1897. godine i rođenja kinematografa nepune dvije godine ranije. Rođeni na početku nove tehnološke ere, vampir i kinematograf imaju mnogo toga zajedničkog, posebice zahvaljujući svojim nadnaravnim sposobnostima da opčine i zavedu gledatelja.

Coppolina interpretacija Stokerova predloška u potpunosti mijenja paradigmu klasičnog vampira. Njegov Drakula više nije campy zlikovac zaogrnut crnim plaštem, nego miltonovski pobunjeni anđeo, romantični (anti)junak koji postaje čudovište zbog nepravde i oduzete ljubavi. Humanizacijom Drakule Coppola je s likom vampira napravio isto što i dva desetljeća ranije s likom gangstera u Kumu (1972), otvorivši vrata za čitav niz filmova u kojima nekadašnji zlikovci postaju nositelji Weltschmertza, od Intervjua s vampirom (1994) do Sumraka (2008).

Drakula Brama Stokera grozničavi je erotski košmar koji vas istovremeno zapljuskuje valovima krvi i melankolije. Gary Oldman u Drakuli je odigrao jednu od svojih ikoničkih uloga, Oscarima su nagrađeni fantastični kostimi Eiko Ishioka, maska i oblikovanje zvuka, a veliki uspjeh filma vratio je žanru horora kulturni i financijski prestiž kakav nije imao od sedamdesetih godina.