Jedne večeri arhitekt Mirko ispred kina susreće studenticu Jovanu: projekcija je rasprodana, ona je ostala bez karte, a on ima jednu viška. Iako su uživali u druženju ne izmjenjuju brojeve telefona, prepuštajući slučaju da ih ponovno spoji, što će se uskoro i dogoditi. No je li slučajnost koja ih vodi znak sreće ili neizbježne propasti?

Dvoje je debitantski film Aleksandra Petrovića, koji se uz Hladnikov Ples na kiši drži za jedan od filmova koji su uveli modernizam u jugoslavensku kinematografiju. Riječ je o ljubavnom filmu uronjenom u beogradske vedute, posebice mjesta na kojima se mladi okupljaju, zabavljaju i ljubuju, u potpunosti lišen socijalističkih obilježja.

Karakterizacija likova također je odgovarala modernističkom senzibilitetu vremena, pa tako ostvarenje veze Mirka i Jovane ne priječi neki konkretan unutarnji i vanjski razlog (npr. nepremostive društvene razlike, bolest, rat), kao što bi to bio slučaj u klasičnoj melodrami, nego strah od toga da će njihova ljubav u jednom trenutku nestati. U tom smislu Mirko i Jovana sasvim bi se dobro razumjeli s likovima iz opusa Wonga Kar-waija, koji će radije melankolično sanjariti, nego se upustiti u vezu s rokom trajanja.

Premijera Petrovićeva filma na festivalu u Puli navodno je bila praćena zvižducima i izlascima iz Arene. Kritika je bila podijeljena, česte su bile i optužbe za oponašanje stranih uzora, iako Petrović tvrdi da je prije završetka scenarija 1959. godine pogledao samo 400 udaraca i Hirošima, ljubavi moja. Iz današnje perspektive, riječ je o efektnoj meditaciji o prolaznosti zaogrnutoj u ruho romanse, koja osvaja i Petrovićevim osjećajem za ritam grada – njegovu vrevu, glazbu i svjetla, što u pojedinim sekvencama prerasta u apstraktne vizualne poeme.