kustosica | curator: Tanja Vrvilo

RESNIK, Sanja Iveković, 1995., foto, video, c/b, zvuk | b/w, sound, 12’

[dio video instalacije]

 U mračnom prostoru jedini izvor svjetla je video projekcija koja u cijelosti zauzima jedan zid prostorije. Tri preostala zida prekrivena su crnim zastorom. Nekoliko lončanica postavljeno je nasumično na podu. Biljke su različitih visina, većinom ljudske veličine ili veće. Videoprojektor je pričvršćen na jedan zid, u blizini stropa, tako da sliku projicira kroz biljke. Video prikazuje nenaseljenu zemlju prekrivenu snijegom i ledom, viđenu u vožnji kroz prozor automobila. Sliku zimskog krajolika prate tekstualne sekvence istoga trajanja. Vizualno, ti dijelovi sadrže niz bijelih riječi koje se pojavljuju na crnoj pozadini u različitim dijelovima kadra. Pojavljivanje riječi popraćeno je zvukom kapanja vode. Konceptualno, ove kratke vizualne pjesme govore o svakodnevnim stanjima koje proživljavaju izbjeglice/biljke. Resnik je naziv izbjegličkog kampa koji se nalazio u blizini Zagreba, u kojem je bilo smješteno oko 2000 izbjeglica, većinom muslimana.

(prevela Tanja Vrvilo)

 Artspace, Winnipeg, 1996.

OPĆA OPASNOST (GODARD) | GENERAL ALERT (GODARD), Sanja Iveković, 1995.-2000., video, c/b, zvuk | b/w, sound, 3:10’

Video sadrži prve minute filma Do posljednjeg daha Jean-Luca Godarda, emitiranog tijekom rata u Hrvatskoj na nacionalnoj televiziji, tako da se usred sekvence pojavljuje podnaslov Opća opasnost u Valpovu i Belišću.

Povijesno, Opća opasnost odnosi se na dvostruki rad koji je Sanja Iveković napravila 1995. godine, u vrijeme kada je Hrvatska bila meta raketnih napada jugoslavenske vojske i kada je Hrvatska televizija kontinuirano prikazivala upozorenja, poput: Opća opasnost Zagreb ili Opća opasnost u Valpovu i Belišću (gradovima u sjevernom dijelu zemlje).

Iveković je pronicljivo snimila pojedine isječke ovih snimaka na video, uključujući vrlo popularnu južnoameričku sapunicu (na španjolskom s hrvatskim titlovima) i ulomke iz filma Jean-Luca Godarda Do posljednjeg daha (À bout de souffle) iz 1959. Melodramatične scene iz sapunice s lijepim mladim ženama koje trpe nevolje ljubavi i majčinstva preklapaju se s upozorenjima na neposredne napade. Sličan scenarij odvija se sa scenama iz filma Do posljednjeg daha, gdje središnji lik, mladi kradljivac automobila kojeg glumi Jean-Pierre Belmondo, vozi seoskom cestom. Godard ne prikazuje Belmonda samo kao gangstera, već eksplicitno upućuje na klasični američki model film noira, Humphreyja Bogarta.

Suočene sa stvarnom prijetnjom zračnih napada, dvostruke pripovijesti koje je Iveković snimila u ova dva video rada Opća opasnost predstavljaju uzoran materijal s njihovom rodnom i medijski specifičnom simbolikom. Oštra lucidnost Sanje Iveković u odabiru upravo tih scena donosi u središte pozornosti njezine umjetničke ideje i akciju. Riječ je o iznimnom performativnom činu s obzirom na vanjske okolnosti, ali ujedno i konceptualnom činu koji je umjetnica uvježbavala u brojnim situacijsko-specifičnim performansama u kojima koristi interakciju pojedinca i institucionalno, medijski i politički strukturiranog javnog prostora za promišljanje o mehanizmima njegova funkcioniranja i njegovim rizicima.

(ulomak iz eseja Silvije Eiblmayr Sanja Iveković. General Alert; prevela Tanja Vrvilo)

MOLITVA ZA SARAJEVO | JE VOUS SALUE, SARAJEVO | I SALUTE YOU, SARAJEVO, Jean-Luc Godard, 1993., video, boja, zvuk | colour, sound, 2’

 Ispričat ću vam ono što vidimo, kadar po kadar, zaustavljeno u vremenu:

Dva vojnička lica, en face, pogleda upućenih u daljinu, s kapama na glavi. Zatim samo jedno od njih, s puškom čvrsto stisnutom u rukama. Zatim neka druga ruka, samo jedna, lijeva ruka, vojnička, zaustavljena u pokretu, i goruća cigareta među njenim prstima. Zatim puška koja nonšalantno visi iz nečije, ponovo vojničke, desne, ruke. Ovaj put cigareta i lice koje ju puši, sleđa. Ovaj put i noga, zaustavljena u pokretu, pored one nonšalantne puške, sleđa. Zatim jedna noga, čvrsto na zemlji, i dva uplašena tijela pred njom, još čvršće na zemlji. Zatim leđa vojnika sa sunčanim naočalama na glavi, onog koji puši cigaretu. Zatim jedna noga, čvrsto na zemlji, i dva uplašena tijela pred njom, još čvršće na zemlji. Zatim samo jedno uplašeno lice, čvrsto na zemlji. Zatim puška koja nonšalantno visi iz vojničke desne ruke. Zatim samo jedna, lijeva, vojnička ruka zaustavljena u pokretu i goruća cigareta među njenim prstima, i lice koje ju puši, sleđa. Zatim ponovno dva vojnička lica, en face, pogleda upućenih u daljinu, s kapama na glavi, puškama u rukama. Zatim samo puške u rukama. Zatim dvije noge, čvrsto na zemlji. Zatim dvije noge, čvrsto na zemlji i jedno uplašeno tijelo pored njih. Zatim tri uplašena tijela na zemlji, jedna noga zaustavljena u pokretu i puška koja nonšalantno visi iz ruke. Zatim tri vojnika, s kapama i sunčanim naočalama na glavama, s puškama i cigaretom u rukama.

Zatim napokon sve to zajedno, zaustavljeno u vremenu – jedna fotografija rata koja otkriva vlastiti užas, kadar po kadar.

(Jasna Žmak, Filmske mutacije 3, 2009.)

SLATKO NASILJE | SWEET VIOLENCE, Sanja Iveković, 1974, video, c/b, zvuk | b/w, sound, 12’

 Jednostavna plastička intervencija u obliku crnih linija preko TV ekrana tijekom emitiranja ‘ekonomsko-propagandnog programa’ TV Zagreb kritičko je tumačenje odnosa između pošiljatelja TV poruka (vladajućih moći) i primatelja (obespravljene javnosti). Ovako ‘natkrivene’ informacije jedini su način na koji se TV poruke mogu redizajnirati iz perspektive današnjeg TV gledatelja.

Uvođenjem efekta distanciranja kojim postaju očigledne prividne i fiktivne značajke medijske stvarnosti, Sanja Iveković preklapa crne rešetke preko televizijskog monitora, snimajući dnevne priloge zagrebačkog EPP-a (Ekonomsko-propagandnog programa). Ovom jednostavnom intervencijom umjetnica je vizualno odspojila gledatelje od ‘slatkog nasilja’ medijskog zavođenja. Slatko nasilje je ispitivanje moći slika, načina na koji cirkuliraju u svakodnevnom životu, priča koje nastoje priopćiti i samim time mitologija koje vrebaju ispod njihovih površina. (Fundació Antoni Tàpies, MoMA; prevela Tanja Vrvilo)

Produkcija Impact Art-Video Art, Musée des Arts Décoratifs, Lausanne, 1974.

 SVJETIONIK | LIGHTHOUSE, Sanja Iveković, 1987-2001, foto, video, c/b, zvuk, b/w, sound, 4’

[dio instalacije | part of installation]

 Rad je osmišljen kao aluminijski toranj s monitorom na vrhu. Video slike predstavljaju dvije odvojene stvarnosti: javnu i privatnu. Dva su izvora slika: prvi čine dokumentarni materijal koje prenosi nacionalna TV stanica (koje se smatra događajima od velike povijesne važnosti), a drugi proizlaze iz kućne video produkcije umjetnice prikazujući privatni život nje i njezine obitelji. Struktura videa temelji se na imaginarnom svjetioniku koji odašilje pet-sekundne signale video slika. (Fundació Antoni Tàpies; prevela Tanja Vrvilo)

 PONAVLJANJE JE MAJKA: PERFORMANS NADA DIMIĆ. PISMO | REPETITIO EST MATER: NADA DIMIĆ PERFORMANCE. A LETTER, 1998, video, boja, zvuk | colour, sound, 14’

[fragment performansa | fragment of performance]

 Osnovni materijal za performans Repetitio est mater čine izvorna pisma koja su napisale Nada Dimić 1941. godine i Ivanka Kljaić 1942. godine. Obje žene bile su članice antifašističkog Otpora i zbog svojih su aktivnosti proganjane. Pismo Nade Dimić govori o teroru ustaša u Karlovcu, a poslano je kao izvještaj Partijskom komitetu u Zagrebu. Pismo Ivanke Kljaić oproštajno je pismo suprugu, pisano u zatvoru dan prije njezine smrti. Pisma su projicirana kao slajdovi. U performansu umjetnica ispisuje tekst izravno na zid.

(Fundació Antoni Tàpies; prevela Tanja Vrvilo)

Performans, 45 min.
Galerija Otok (Gallery Otok), Dubrovnik, 10. kolovoza 1998.

WE’LL BE STRANGERS, Julie Rodrigue, digital, 2021., boja, zvuk | colour, sound, 46’

 Amna: Jednostavno, kada ja odem ili kada se zgrada sruši, nećemo više moći biti prijatelji. Bićemo stranci.

Adi: Kako to misliš bićemo stranci? Da li ti imaš nekog drugog prijatelja?

Amna i Adi, dvoje djece, žive u stanu gotovo kao da su zaključani. Njihov izvanjski prostor je izmišljen, rekreiran, sastavljen od fragmenata prošlih događaja, igara i hipotetske budućnosti. Samo sjećanja odgađaju Amninu odluku o odlasku. Sputani sablasnim postojanjem dviju žena u svakodnevici, žive bez roditeljske prisutnosti.

Filmski projekt We’ll be strangers temelji se na improvizacijama s naturščicima razvijajući svakodnevne situacije iz njihova života. Odvija se uglavnom u zatvorenim prostorima, protagonisti su prijatelji ili čak članovi iste obitelji što stvara prisnu atmosferu.

Film je nastajao tijekom nekoliko mjeseci, na redovitim sastancima i snimanjima.

 PISMA KOJA NISU A JESU | LAS CARTAS QUE NO FUERON TAMBIÉN SON | THE LETTERS THAT WEREN’T ALSO ARE), ideja Garbiñe Ortega, 2021., digital, boja, zvuk | colour, sound, 58’

Deborah Stratman ® Nancy Holt, 6:54’; Lynne Sachs ® Jean Vigo, 4:56’; Alejo Moguillansky ® Michelangelo Antonioni, 17:43’; Raya Martin ® Wes Craven 7:06’; Jessica Sarah Rinland ® Chick Strand 6:50’; Diana Toucedo ® Danièle Huillet 8:02’; Beatrice Gibson ® Barbara Loden, Nina Menkes and Bette Gordon, 3:58’; Nicolás Pereda ® Chantal Akerman, 4:58’

 Garbiñe Ortega, umjetnička direktorica festivala Punto de Vista od 2017. do 2021., pokrenula je stvaranje kolektivnog audiovizualnog projekta video pisama u kojem je nekoliko filmašica i filmaša snimilo pismo upućeno drugom filmašu ili filmašici koje osobno nisu poznavali, a čiji je rad što udaljeniji od njihove prakse. Tako su nastala Pisma koja nisu a jesu.

Beatrice Gibson, Nicolás Pereda, Deborah Stratman, Lynne Sachs, Raya Martin, Jessica Sarah Rinland, Alejo Moguillansky i Diana Toucedo autori/ce su ovog epistolarnog omnibusa od osam kratkih filmova za zajedničko prikazivanje. Pisma su adresirali Jeanu Vigou, Wesu Cravenu, Chantal Akerman, Chicku Strandu, Michelangelu Antonioniju, Danièle Huillet, Barbari Loden, Nini Menkes, Bette Gordon, Nancy Holt. Rezultat je uzbudljivo putovanje kroz njihove afinitete, njihovo divljenje i njihove kreativne procese.

Dossier Punto de Vista

Pri ulasku u prostorije kina Kinoteka obavezno je predočiti EU digitalnu COVID potvrdu, negativan PCR test (ne stariji od 72 sata) ili brzi antigenski test (ne stariji od 48 sati). Više na Odluka – obvezno testiranje.pdf (gov.hr)
Ulazak je moguć osobama kod kojih postoje kontraindikacije za cijepljenje, što se dokazuje liječničkom potvrdom.

Osobe koje nemaju odgovarajuću dokumentaciju, nažalost neće moći prisustvovati programima koji se održavaju u kinu Kinoteka.
Ako ste ulaznice kupili unaprijed, a ne posjedujete EU digitalnu COVID potvrdu ili drugi odgovarajući dokaz, povrat novca možete ostvariti putem kanala kojim ste ulaznice i kupili.

U slučaju respiratornih problema, temperature iznad 37,2 ili bilo kojih drugih simptoma bolesti, molimo da odgodite dolazak u kino.