Kada su Lisandra Alonsa nakon projekcije Jauja (2014.) u Lincoln Centru pitali kako se naslov filma izgovara, rečeno im je „Izgovara se – jebi se“. Devet godina nakon, 47-godišnji argentinski redatelj vraća se s još ambicioznijim filmom koji proizlazi iz istog hipnotičkog naboja i predstavlja jednako zagonetnu meditaciju, još jednom spremnu da isprovocira sve one koji njezinoj oniričkoj poetici budu pristupali razborito.

Strukturirana oko niza narativnih središnjica, Eureka je sastavljena od vremenskih, prostornih i žanrovskih elipsi kako bi se locirale iskustvene paralele među kolonijalno ugnjetavanim plemenima u tri različita miljea: Stari zapad nekoć; Rezervat Pine Ridge u Južnoj Dakoti danas; i džungla Brazila 1970-ih. Premda elastičnost forme i naracije aludiraju na repetitivnu prirodu povijesti, svaka daljnja interpretacija zamka je ovog filma koji čak i svojim naslovom iznevjerava gledatelja. Istovremeno prizemna i mitska, Eureka obećava otkrivenje koje nikad ne dolazi, umjesto toga inzistira na osjetilnoj percepciji slobodnoj od velikih zaključaka.