Godine 1885. u Beču mladi liječnik Sigmund Freud ulazi u sukob s ravnateljem bolnice za koju radi, zbog različitog pogleda na histeriju. Riječ je o poremećaju koji je tradicionalna medicina vidjela tek kao metodu privlačenja pozornosti i izbjegavanja odgovornosti svakodnevnog života, a ne kao psihijatrijski problem podijeljenog uma. Freud uskoro otvara privatnu praksu, na temelju koje će doći do revolucionarnih otkrića transfera, dječje seksualnosti i Edipova kompleksa, koji predstavljaju temelje psihoanalize.

Iako sam navodno nikada nije prošao kroz psihoterapiju, Huston je bio fasciniran njezinom učinkovitošću u liječenju teških trauma, što je zabilježio u svome dokumentarnom filmu Neka bude svjetlo! (Let There Be Light, 1946) o ratnim veteranima iz Drugog svjetskog rata. Stoga je često tvrdio da mu je Freud bio jedan od omiljenih projekata.

Okolnosti nastanka Freuda gotovo su jednako dramatične kao i ono što se u njemu događa. Prve verzije scenarija napisao je egzistencijalistički filozof Jean-Paul Sartre, koji se nakon kreativnih neslaganja s Hustonom (i predaje verzija scenarija u trajanju od četiri odnosno osam sati) povukao iz projekta. Glavnu ulogu odigrao je Montgomery Clift, glumac koji se u vrijeme snimanja još uvijek oporavljao od teške prometne nesreće u kojoj su mu značajno narušeni mentalno i fizičko zdravlje (posebice vid), a kojeg je Huston na setu nemilosrdno maltretirao – dijelom jer zbog ovisnosti o alkoholu i drogi Clift nije mogao zapamtiti tekst, a dijelom i zbog vlastite homofobije, posebice nakon što ga je zatekao u krevetu s drugim muškarcem.

Unatoč turbulentnim uvjetima produkcije, Freud je fascinantan film. Huston izbjegava klišeje klasičnog biografskog filma time što rađanje Freudovih ideja režira kao detektivski film čija se tajna skriva u snovima, neurozama i interakcijama između Freuda i njegovih pacijenata. Proces psihoanalize pritom postaje proces detekcije, a fabula svojevrsni film noir ljudske podsvijesti.

Uz izvrstan nastup Montgomeryja Clifta, hipnotički režirane scene snova, zreo pristup temama kojima se bavi i osvježavajući filozofski zamah, Freud efektno demonstrira kako je otac psihoanalize doveo u pitanje Descartesovu maksimu „mislim, dakle jesam“, a predstavlja i jedan od skrivenih dragulja kinematografije 1960-ih.