Vozač nepoznatog automobila, od čijeg je registarskog broja zabilježen samo početni dio H-8, skrivio je sudar autobusa i kamiona te pobjegao. Više je putnika poginulo, dok su mnogi zadobili teške povrede. Priča filma vraća se unatrag te individualno upoznajemo putnike autobusa, ne znajući koji će od njih poginuti, a koji preživjeti udes…

Narativno, dramaturški i režijski izvanredno svjež i precizan, iznimno modernog sveukupnog senzibiliteta u kontekstu ondašnje jugoslavenske kinematografije, H-8 oduševio je filmu suvremenu kritiku i publiku te se sve do danas zadržao kao neupitni klasik hrvatskog i jugoslavenskog filma. Uz sjajnu formalnu izvedbu, plijeni i nizom živopisnih, izvanredno prirodno utjelovljenih likova koji su ključan čimbenik polifone strukture filma, te emocionalnim intenzitetom kakav se ne viđa često (kojem pridonosi i zarazno melodična, sjetna pjesma Sretan put u maestralnoj izvedbi tada još vrlo mlade Gaby Novak). Na festivalu u Puli Tanhoferovo ostvarenje ovjenčano je nagradama za najbolji film, režiju, scenarij, epizodnog glumca i glumicu (Antun Vrdoljak i Mia Oremović) te nagradom publike Jelen.

Hrvatska udruga filmskih snimatelja u suradnji s Hrvatskim Državnim arhivom, Jadran filmom i kinom Kinoteka priređuje retrospektivu hrvatskih filmova. 

„Snimateljska filmska estetika“

Retrospektiva

NIKOLA  TANHOFER

Želja nam je ovim programom predstaviti direktore fotografije koji su obilježili povijest hrvatskog filma. Ovaj Ciklus predstavit će najznačajnije filmske snimatelje dugometražnih igranih filmova koji su oblikujući  likovnost  filmskog djela  ostvarili  trajni doprinos hrvatskoj kinematografiji svojom autorskom vizijom filmske fotografije.

Mada povijesno gledajući, prvi filmski zapisi na našem prostoru  nastaju početkom 20. stoljeća,  želja nam  je ovim ciklusom predstaviti filmove koji su  počeli s djelom Oktavijana Miletića kojeg se može definirati kao  prvog istaknutog  i sustavno hrvatskog  filmskog  autora, pionira i doajena hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije te vrsnog snimatelja. Nastavljajući se na prethodni ciklus, u kojem su predstavljena djela Branka Blažine, jednog od najznačajnijih snimatelja rane povijesti hrvatske kinematografije koja svoja prva djela stvara odmah nakon završetka drugog svjetskog rata, u novom ciklusu želja nam je predstaviti djela snimatelja i redatelja Nikole Tanhofera.

Nikola Tanhofer

Biografija

Već kao sedamnaestogodišnjak bavi se filmom kao član kino-amaterskoga kluba Romanija. Studirao je na Filozofskom fakultetu. Po završetku Drugoga svjetskog rata radio je kao laborant, tonski tehničar, snimatelj-reporter, a 1949. počinje se intenzivno baviti zahtjevnim poslom snimatelja igranih i kratkometražnih filmova. Kao direktor fotografije  debitira u filmu Branka Marjanovića „ Zastava“ (1949), u kojem je odmah dostigao svjetske standarde. Prvi put u bivšoj jugoslavenskoj kinematografiji  koristi se stražnjom projekcijom. Nakon nekoliko uspješnih snimateljskih radova – „Plavi devet“ (1950), „Ciguli Miguli“ (1952), „Sinji galeb“ (1953),“ Opsada“ (1956) – kao redatelj debitira filmom „Nije bilo uzalud“ (1957). Godine 1958. snima najuspjelije ostvarenje „H-8“. Iste godine snimio je film „Klempo“, jedan od prvih hrvatskih filmova u boji. Do 1970. godine, kada snima svoj zadnji film „Bablje ljeto“, realizirao je još pet filmova. Godine 1969. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu utemeljio je Odsjek filmskog i televizijskog snimanja, gdje je bio i predavač. Objavio je knjigu Filmska fotografija (1981) i studiju O boji (1997). Primio je brojna priznanja, među kojima je i Vjesnikova nagrada Krešo Golik za životno djelo u filmskoj umjetnosti.