Dokumentarni film o dvadesetogodišnjim mladićima iz Nigerije, koji su napustili svoju zemlju u potrazi za poslom u Abidžanu, glavnom gradu Obale Bjelokosti. Svatko od njih pripovijeda svoju priču kroz izmaštani alter ego, među kojima su Tarzan, boksač Eddy Constantine i glumac Edward G. Robinson. Dok sanjare o boljem životu u kojem su uspješni, glamurozni i moćni, svoje dane provode baveći se fizičkim poslovima u luci, a večeri trošeći skromnu zaradu u lokalnim barovima.

Jean Rouch bio je veliki inovator dokumentarnog filma, a Ja, crnac jedan je od njegovih najuspješnijih i najutjecajnijih radova. Za razliku od klasičnog etnografskog dokumentarizma, koji je počivao na distanci između redatelja i sadržaja koje snima, Rouch napušta ideju objektivnosti, pa svoje filmove snima u suradnji s protagonistima, ostavivši im mogućnost da sami sudjeluju u pripovijedanju vlastite priče. Suprotstavljajući svijet mašte o kojem slušamo u voice overu s konkretnom svakodnevicom nigerijskih mladića, Rouch efektno ukazuje na nepremostivi jaz između njihovih želja i mogućnosti. Navedeni postupak izvršio je silan utjecaj na povijest filma, od Jean-Luca Godarda u Do posljednjeg daha (À bout de souffle, 1960) pa do Joshue Oppenheimera u Činu smanuća (The Act of Killing, 2012).

U kontekstu ciklusa zanimljivo je spomenuti da je Oumaru Ganda, jedan od Rouchovih protagonista, kao svoj alter ego uzeo upravo Edwarda G. Robinsona, glumca koji se proslavio ulogom Malog Cezara (Little Caesar, 1931), što upućuje na to da su klasna transgresija i glamur koji su uživali američki gangsteri rezonirali i u ostalim kulturnim podnebljima među obespravljenim pojedincima, iz istih razloga zbog kojih su bili popularni i na domaćem teritoriju.