Večer je uoči Božića u domu Recchi, milanske obitelji koja je svoje bogatstvo izgradila na tekstilu. Vremešni patrijarh Edoardo slavi rođendan, a Emma, supruga njegova sina, zadužena je za organizaciju događaja. Uzvanici nestrpljivo očekuju saznati kome će Edoardo u nasljedstvo ostaviti svoje poslovno carstvo, a njegova odluka na različite će načine utjecati na sve članove obitelji Recchi.

Ova istančano režirana obiteljska večera, koja vještinom skiciranja karaktera, odnosa među likovima i atmosferom u sjećanje priziva Bergmanov Fanny i Alexander (1982), predstavlja odskočnu dasku u raskošnu melodramu, koja je Lucu Guadagnina s razlogom dovela pod lupu međunarodne filmske javnosti.

Elegantnom montažom i pokretima kamere Guadagnino uranja gledatelje u svakodnevicu likova, a svojim okom za detalje, dekor, osvjetljenje, glazbu – a u ovom slučaju i hranu – podjednako vješto istražuje njihov životni stil, kao i tajne srca, koje ponašanje likova usmjeravaju suprotno tuđim i vlastitim očekivanjima. Ja sam ljubav priča je o sukobu tradicije i osjećaja, ali i film o transformativnoj moći žudnje, što je tema kojoj će se u nastavku karijere često vraćati.

Guadagnino se pritom nastavlja na tradiciju talijanske kinematografije 1960-ih i 1970-ih, u rasponu od modernističkog Teorema (1968) koji je govorio o dezintegraciji buržujske obitelji do stilskih i narativnih ekscesa giallo-trilera (npr. Duboko crveno, 1975), pri čemu će ključnu ulogu u raspletu imati gastronomska zagonetka jednog specifično spravljenog i serviranog jela.

Ja sam ljubav premijerno je prikazan u konkurenciji filmskog festivala u Veneciji, kritika je bila puna riječi hvale za Guadagninovu režiju, osjećaj za stil te nastup Tilde Swinton u glavnoj ulozi, a bio je nominiran za Oscara za najbolje kostime.