Dvadesetogodišnja Lena želi naučiti sve što može o društvenoj stvarnosti, pa s tim ciljem brižno arhivira znanje i iskustva: seksualna, politička, duhovna. U isto vrijeme, Lena i njezina nastojanja postaju temom filma Vilgota Sjömana, koji do stvarnosti pokušava doći prateći njezine aktivnosti – no i to će se zakomplicirati nakon što redatelj uđe u vezu sa svojom glumicom.

Ja sam znatiželjna: Film u žutom jedan je od pionira seksualne revolucije na filmu i šire. U Švedskoj je izazvao kritike ljevice i desnice: jedni su ga vidjeli kao napad na status quo, a drugi kao kritiku površnosti kontrakulture mladih. Rijetki su bili oni koji su shvatili da je Sjömanov film oboje, a među podržavateljima je bio i Ingmar Bergman koji ga je prozvao remek-djelom.

S druge strane Atlantika, Sjömanov film bio je oglašavan kao (s)eksploatacija: u SAD-u je tijekom distribucije često bio zaplinjenjen i osuđivan, što je posljedično izazvalo veliki interes medija i javnosti. Film je u svega šest mjeseci zaradio četiri milijuna dolara od prikazivanja na 25 ekrana, a ističe ga se i kao jednog od lučonoša seksualnih sloboda na velikome platnu.

U razgovorima o opscenosti i doličnosti onoga što je Sjöman na dotad neviđeni način prikazao mnogima je promakla činjenica da Ja sam znatiželjna ne govori samo o seksualnosti, nego i o ostalim aspektima švedskog društva: postojanju klasnog sustava, politici nenasilja, feminizmu i ženskoj autonomiji, političkom angažmanu mladih itd. Među protagonistima, odnosno sugovornicima filma našli su se i političari Olof Palme i Martin Luther King – doduše bez svoga znanja.

Rezultat je klasik političkog modernizma 1960-ih, djelo koje je na dotad rijetko viđeni način povezalo ogoljavanje sustava, ljudskog tijela i jezika filma, u potrazi za novom društvenom stvarnošću.  Film je originalno zamišljen kao diptih u (metaforičkim) bojama švedske zastave: žutoj i plavoj.