Ranih 1960-ih godina u Parizu dvije će žene postati prijateljice. Pomme živi u konzervativnoj buržujskoj obitelji i želi postati pjevačica. Suzanne je trudna majka dvoje djece, koja si ne može priuštiti uzdržavanje trećeg djeteta. Pomme posuđuje Suzanne novac za pobačaj, nakon čega se razdvajaju, no svoje prijateljstvo održavaju dopisivanjem. Ponovno će se susresti deset godina kasnije na prosvjedu za ženska prava.

Agnès Varda još se od pedesetih godina otvoreno nazivala feministicom, a Jedna pjeva, druga ne njezin je politički najangažiraniji film. Riječ je o filmskom ekvivalentu Bildungsromana epizodične i epistolarne strukture, u kojem se kroz 14 godina prijateljstva Pomme i Suzanne predstavlja i povijest francuskog feminističkog pokreta, od ilegalnih pobačaja do legalizacije abortusa 1976. godine.

Vardine protagonistice pokušavaju pronaći načine da svoje životne odluke pomire s feminističkim uvjerenjima, čak i ako ponekad djeluju kontradiktorno, što priči daje na životnosti i kompleksnosti. Varda je također htjela naglasiti i lijepu, osnažujuću stranu formiranja ženskih kolektiva, pa u filmu stavlja naglasak na solidarnost i zajedništvo, a svoje likove prikazuje kao slojevite osobe, koje balansiraju svojim privatnim i profesionalnim život nekad s više, a nekad s manje uspjeha.

Zagovaračku militantnost drugog vala feminizma nastojala je ublažiti glazbenim točkama i utopijskim završetkom, koji vjerno reflektira optimizam pokreta stvoren na nizu izborenih zakonskih rješenja koja su ženama omogućila veću autonomiju nad tijelom, seksualnošću i reprodukcijom.