Dan prije završetka Drugog svjetskog rata oficir Mali vraća se u rodni Čačak, sretniji zbog činjenice da će napokon spavati sa svojom simpatijom iz mladosti nego zbog pobjede nad Nijemcima. No četiri godine kasnije njegova djevojka izgubila je interes, a dok je on ratovao, sumještanima i nije bilo tako loše – dijelom zato jer su mnogi švalerisali s okupatorima. U vremenu u kojem se istovremeno slavi pobjeda i oplakuje poginule, vrijeme je za svođenje računa. Ovdje se posebice ističe slučaj Slobodanke – komunistice koja je tijekom mučenja odala imena drugova i sada joj zbog toga prijeti optužba za izdaju.

„Ubijali Nemci, al’ biju i pesnici“ – riječi su pjesme koja se kao glazbeni komentar provlači Jutrom Puriše Đorđevića, uz Delije, Tri i Zasedu možda i najprovokativnijim jugoslavenskim filmom smještenim u neposredno poraće. Đorđević svoju prilično subverzivnu priču o vremenu u kojem se vrijednosti preko noći mijenjaju, a bol miješa s entuzijazmom, režira s puno smisla za ironiju i humor, čime ističe ljudsku crtu svojih likova – čak i kada ih ismijava.

Unatoč izvrsnom prijemu na festivalu u Puli, gdje je osvojio Veliku srebrnu arenu te nagrade za režiju i scenarij, njegov ikonoklastički pristup NOB-u izazvao je niz protestnih pisama čitatelja diljem zemlje, koji su bili revoltirani navodnim obezvrjeđivanje duha revolucije i njezinih sudionika. Mnogima od njih pritom je promaknulo da se Đorđević ne podsmjehuje ni proživljenim traumama ni izvojevanim pobjedama, koliko površnosti narativa koji ih okružuju i njihovim neskladom sa zatečenim stanjem.

Film je prikazan u natjecateljskom programu Filmskog festivala u Veneciji gdje je Ljubiša Samardžić osvojio kup Volpi za najboljeg glumca. Spomenimo i to da se radi o trećem dijelu Đorđevićeve tetralogije (Devojka, 1965, San, 1966, Podne, 1968) u kojoj propituje narative Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe.