Program

ARMATURA (Rebar, 1998, 7 min), r. Tariq Teguia

Ljeto 1996., zaustavljeni grad-pustinja: Najljepša stvar u mojoj jazbini je mirovanje. Linije horizonta presijecaju linije električnih žica zabodene u nebo, pred zidom raznobojnih paleta iz bodljikavog tla strši divlja mreža armaturnih šipki, zabodenih i razgranatih u svim smjerovima, stvarna kulisa nedavnih ruševina i zaustavljene konstrukcije. Preživjele mašine i preživjeli grad. Teguija je snimao fotografije i video materijale koje su postale montažna potka ovog komprimiranog memorijskog eseja markerovske poetike, koji je radio s grafičkim dizajnerom Jean-Pierreom Robbeom i glazbenikom Jacquesom Stiblerom.

Pokretne i zaustavljene slike animiraju linije rebrastog željeza u opasnom besmislu armaturnog otpada, višestruko eksponirajući arhitektonsku anarhiju koja prevlada u Alžiru gdje mnoge zgrade ostaju nedovršene ili prepuštene beskrajnom propadanju. Mi, mi smo u riziku beskraja.

NAŠA GLAZBA / SEKVENCA 23 (Notre musique / Séquence 23, 2020, 11 min), r. Paul Grivas

Koristio sam, zahvaljujući filmašici Simone Bitton, slike sa snimanja Notre musique Jean-Luca Godarda. Simone je došla na nekoliko dana s Mahmoudom Darwichom i Eliasom Sanbarom i ulovila dijalog između palestinskog pjesnika i izraelske novinarke koju je glumila Sarah Adler. Notre musique / Séquence 23 je 10-minutna montaža tih slika. (Paul Grivas)

Na prošlom izdanju Filmskih mutacija prikazali smo dva filma vizualnog i izvedbenog umjetnika Paula Grivasa u programu Nicole Brenez i uz prisustvo autora, briljantan film prisvojenih snimaka Film Katastrofa, povratak materijalima Godardove alegorijske platforme Film Socijalizam nakon brodoloma Costa Concordije i Neusporedivo od neusporedivog.

Paul Grivas je snimao u Sarajevu odmah nakon rata, a Notre musique / Séquence 23 dio je novog projekta o Bosni, u kojem eksperimentira s elementima slika i koji razvija slobodno, kao i Film Katastrofa, bez uobičajenog produkcijskog sistema.

DANEY / SANBAR, RAZGOVOR SJEVER-JUG (Daney / Sanibar, conversation Nord-Sud, 1993, 46 min), r. Simone Bitton i Catherine Poitevin

Čini mi se da je postojala za vrijeme tog rata prava slika koja nedostaje, ona bombardiranog Bagdada. Slika čija je odsutnost obvezala sve na „zamišljanje“ nečega, utemeljena na našim mišljenjima, našim fantazmama ili sjećanjima iz ratnih filmova. Ta mentalna slika postajala je malo pomalo „istinitija“ od drugih te pretpostavljam da mora da su neki željeli vidjeti Bagdad u ruševinama, samo kako bi obezvrijedili tezu kirurškog bombardiranja. (Serge Daney)

Simone Bitton, rođena u Maroku, režirala je više od dvadeset dokumentarističko-esejističkih filmova s političkim i povijesnim temama Bliskog istoka te intimističkim portretima umjetnika. Ovaj razgovor o politikama slika Sjevera i Juga između dvojice utjecajnih pisaca, slavnog filmskog kritičara Sergea Daneyja i Eliasa Sanbara, palestinskog pjesnika, povjesničara, prevoditelja ili „pamćenja“, kako ga je imenovao Jean-Luc Godard na špici filma Notre Musique, radila je s montažerkom Catherine Poitevin. Snimka susreta i razgovora Daneyja i Sanbara,  nastala je u Parizu 4. srpnja 1991., nedugo nakon završetka Zaljevskog rata. Distanciranu melankoliju dokumentira Sanbarovo arhiviranje fotografskog pamćenja izgubljenog krajolika.