CUT PIECE (1966, 8 min), r. Albert Maysles, David Maysles,

Film skript 3 / Ponudi publici da izreže na platnu dio slike koji joj se ne sviđa. / Pribavi škare. (Yoko Ono)

U vrijeme kad je pisala seriju konceptualnih instrukcija ili partitura za performanse i film, između 1964. i 1968., Yoko Ono je već radila filmove u sklopu umjetničkog pokreta Fluxus. Partiture je pisala kao materijale za rad drugima, budući da se ostvaruju tek ponavljanjem i realizacijom drugih umjetnika. Povratkom u Tokio 1962. uključuje se u tamošnju avangardnu scenu hepeninga i akcija te u kultnom prostoru Sogetsu izvodi Mjesto publike u radu Yoko Ono. Pod naslovom Cut Piece započinje razvijati strategije za konstrukciju rituala za različite izvođače i publike koje ponavlja na različitim mjestima 1964. i 1965. godine, prema instrukcijama.

Cut piece braće Maysles diskontinuirano dokumentira rezove, ponavljanja i strategije transgresije prve verzije performansa Yoko Ono 21. ožujka 1965. u Carnegie Recital Hallu u New Yorku, kakav nikada nije bio. Montaža slike i zvuka kompresiranog filma reže tijelo performansa u oprekama vidljivog i skrivenog, čujnog i nijemog, zamračenih ploha i krupnih planova, statične slike i kruženja, fikcijskog i zazornog. Psihohoror iza reza scenskog zastora.

REVOLUCIJA ZANJ (Révolution Zendj, 2013, 137 min), r. Tariq Teguia

U arapskom svijetu, pobuna Zanj ili revolucija (jer to su na arapskom sinonimi) poznat je događaj, ali ne spominje se često. Mediji umanjuju njegov značaj, a za arapsku ljevicu je model svih revolucija. Film adresira moguće, neophodne, neminovne sukobe, one koji se ne mogu izbjeći. Želio sam putovati prema sadašnjosti i od sadašnjosti, kroz prošlost, postavivši se u međuprostor, istodobno površan i duboko trajan, poput onog u Godardovom Ovdje i drugdje. (Tariq Teguia)

U obljetničkom izdanju 20. godišnjice časopisa Trafic (2011.), Jacques Rancière je, napisavši tekst o filmu Gabbla, skrenuo pozornost na Tariqa Teguiju. Kartografski trenutak koji je uočio vidi se i u Teguijinom novijem filmu Revolucija Zanj. U tom je filmu čovjek po imenu Ibn Battuta, novinar iz Alžira, jednom prošao cijelu arapsku regiju. I u geografskom i u konceptualnom smislu. Battuta je u potrazi za onom većom Arabijom, onim „velikim arapskim pitanjem“, koje je u povijesti doživjelo različite iskaze. Teguia je očito nadahnut Godardom, njegovim razdobljem neposredno prije kolektivizacije autorstva. Revolucija Zanj kombinira elemente iz Vedrog znanja ili Kineskinje, a na kraju bi moto mogao dati poznati film Chrisa Markera: u zraku se osjeća crveno. Arapska obala je za Battutu cilj ovog elegičnog, kliznog filma putovanja, a istodobno i nešto poput nulte točke druge, nehegemonističke arapske povijesti, podzemni kontekst koji ne traži trenutak stvaranja jedinstva u razgraničenju od modernosti. On uspostavlja tragove koji čine da Alžir, gotovo nestao sa svjetske karte filma, ponovno postane mjesto u toj mreži – ekumenski pokret obilježen kulturalnom razmjenom i zajedničkom praksom otpora.