Francuska plesna trupa putuje u SAD na natjecanje. Nakon generalne probe u napuštenoj školi organiziraju internu zabavu, no situacija uskoro izmiče kontroli: netko je naime u piće ubacio LSD, a s djelovanjem droge njihove druženje prerasta u plesnu noćnu moru, iz koje mnogi neće izaći ni zdravi, ni čitavi, niti živi.

Gaspar Noé kroz svoj se opus sustavno bavio procesom neizbježnog završetka i raspada, koji je istraživao kroz dramaturgiju (npr. radnja koja se raspleće unatrag u Nepovratnom, 2002) ili filmska izražajna sredstva (dezorijentirajući split screenovi i flicker-efekt u Lux Aeterna, 2019). Sve navedeno posebice je efektno izraženo u Klimaksu, u kojem je žanr backstage mjuzikla i plesnog filma proveo kroz filter svoje estetike raspada. Snimljen kronološkim redoslijedom u svega 15 dana s impresivnim castom od 22 profesionalna plesača, Noé je Klimaks izgradio kroz improvizacije i elaborirane kadar-sekvence. Tehnički i formalno izazovan, vizualno i koreografski impresivan te u jednakoj mjeri duhovit i uznemirujuć, Klimaks je još jedan Noéov tehnom nabijeni trip kroz trenutak ljepote i njezinu neizbježnu propast.