Nakon što ga istjeraju iz njegova skloništa u podrumu jedne kuće koja je stavljena na prodaju, beskućnik počini samoubojstvo. Orsolya, sudska ovršiteljica koja je angažirana da provede deložaciju na različite načine pokušava se nositi sa svojim osjećajem krivnje. Melanž drame i komedije ambijentiran je u Cluj, u etnički mješovitoj Transilvaniji, koji uslijed svoje transformacije u takozvani „pametni grad“ proživljava nasilnu gentrifikaciju, produbljivanje klasnih nejednakosti i kaotičan urbani razvoj. Svojom apsurdističkom oštricom Jude secira raznolike ali komplementarne teme – krizu stanovanja, postsocijalističku ekonomiju, nacionalizam i moć jezika da petrificira društveni status te istovremeno odaje hommage Rosselinijevoj Europi ’51. više u obliku karikature negoli metafizičke tragedije. Dok Rosselinijeva protagonistkinja, u interpretaciji Ingrid Bergman, pronalazi olakšanje za svoju grižnju savjesti u smislenom djelovanju i brizi za siromašne i bolesne (u svojevrsnoj modernoj inačici svetosti koja nailazi na licemjernu osudu okoline i nadležnih institucija), Judeova protagonistkinja, u interpretaciji Eszter Tompa, ne uspijeva pronaći razrješenje za svoju moralnu krizu i tijekom progresa filmske radnje postaje sve ovisnija o validaciji i utješnom mišljenju okoline, uljuljkujući svoju opterećenu savjest na način koji neće uzdrmati status quo i dovesti do stvarne promjene. Dilema protagonistkinje na neugodno precizan način reflektira moralni relativizam i konformizam karakterističan za doba genocida u kojem živimo – na koji nitko od nas nije imun ali koji itekako, da parafraziramo Sloterdijka, zahtjeva zajedničku ko-imunizaciju. Orsolya nije ubojica – odnosno jest – u mjeri u kojoj su/smo to i svi ostali unutar šireg ekonomskog sustava koji živimo. Judeov film nije toliko satira koliko refleksija na apsurdne i kompleksne načine na koje ljudi reagiraju na tragične događaje, bilo da se odvijaju u neposrednoj blizini ili bivaju konzumirani na sigurnoj udaljenosti sveprisutnih ekrana. (Dina Pokrajac)