Filmaš Jean Rouch i antropolog Edgar Morin odlučuju snimiti film o tome kako se u Francuskoj živi danas. Stoga na ulice Pariza šalju kolegicu Marceline da svoje sugrađane pita „jesu li sretni“. Naizgled jednostavan upit uvest će nas u niz moderiranih razgovora u kojima će se otvoriti teme međugeneracijskog (ne)razumijevanja, emocionalnog otuđenja, solidarnosti među radnicima i studentima, raspadom kolonijalnog carstva te sjećanja na holokaust.

Kronika jednog ljeta uzima se kao rodonačelnik cinéma véritéa, estetike dokumentarnog filma koja – za razliku od američkog direktnog filma – do autentičnosti nastoji doći intervencijom u situaciju i živote protagonista, ne bi li kamera u maniri katalizatora oslobodila autentičnost snimljenog trenutka. Uz to što kroz galeriju pomno odabranih sugovornika nudi neprocjenjiv presjek društva nekoliko godina prije revolucije koja će ga drastično promijeniti, Morinova i Roucheva Kronika značajna je i zbog okvirne rasprave u kojoj autori zajedno sa svojim protagonistima komentiraju vlastite metode snimanja. Riječ je o razoružavajuće iskrenom priznanju poraza Morina i Roucha da kontroliraju značenje i recepciju filma koji su snimili, a ujedno i moćna oda izražajnosti i samostalnosti kinematografskog medija.