Program

Ona je mlada žena koja iz Pariza stiže vlakom u La Pointe Courte, ribarsko mjestašce na jugu Francuske, kako bi se susrela sa svojim suprugom, koji je ondje odrastao. Šećući obalom i gradskim ulicama morat će odlučiti žele li nastaviti svoj brak ili ga raskinuti. Neovisno o njihovoj ljubavnoj drami pred gledateljima se rasprostire šarolika galerija likova, uglavnom ribara i njihovih obitelji, čija svakodnevica čini detaljima bogatu tapiseriju ovog mjesta.

Vardin La Pointe Courte povjesničari opisuju kao prijelaznu točku između talijanskog neorealizma i francuskog novog vala. Kao i Zemlja drhti (1948) Luchina Viscontija, s kojim je ovaj film često uspoređivan, Vardin film bilježi svakodnevicu siromašnih ribara, na autentičnim lokacijama i s neprofesionalnim glumcima. Istovremeno, zahvaljujući relativno brzoj i jeftinoj produkciji nastaloj izvan studijskog sustava te prekidom sa psihološkim realizmom u prikazu drame središnjeg para, La Pointe Courte navodi se i kao preteča novog vala.

Varda inspiraciju za svoj prvijenac nije našla u povijesti kinematografije – naprotiv, i sama je često spominjala kako je dotad u životu pogledala jedva petnaestak filmova. Njezina dramaturgija, u kojoj pratimo dvije paralelne priče koje nisu povezane zapletom nego mjestom radnje, inspirirane su romanom Divlje palme (1939) Williama Faulknera, dok stilizirane kompozicije kadra i mizanscena podsjećaju na jezik fotografije, koja zanimljivim pokretima kamere i montažnim rješenjima statičnosti slike daju dimenziju pokreta.

Emocionalna otuđenost koja muči ljubavnike također najavljuje i teme koje će uvelike obilježiti modernističku kinematografiju šezdesetih, posebice alijenaciju i nemogućnost komunikacije. Riječima jedne žene iz filma, Vardini ljubavnici „previše razgovaraju da bi bili sretni“. Spomenimo i to da je montažer filma bio Alain Resnais, koji će slična mizanscenska i dramaturška rješenja iskoristiti nekoliko godina kasnije u svome klasiku Hiroshima, ljubavi moja (1959).