New York u ljeto 1977. godine. Vinny je lokalni frizer i ženskaroš, koji sustavno vara svoju suprugu Dionnu, jer je zbog katoličkog odgoja uvjeren da s njom ne može voditi ljubav na način na koji to radi s ostalim ženama. Jedne večeri Vinny shvati da je za dlaku izbjegao fatalni susret s „Ubojicom kalibra .44“ (Davidom Berkowitzom – kasnije poznatijim pod nadimkom Samov sin), koji je tijekom čitavog ljeta sijao strah i trepet New Yorkom. Ova spoznaja potaknut će Vinnyja da preispita svoj život, a njegove dileme stopit će se i s kulminacijom strahova, predrasuda i netrpeljivosti unutar italoameričke zajednice.

Iako je svjetsku premijeru imao na Filmskom festivalu u Cannesu, Ljeto kada je ubijao Sam nije naišao na razumijevanje ni kritike ni publike. Ništa neobično, jer riječ je o vrlo neobičnom,  manirističkom ostvarenju koje se inteligentno, kritično i cinično osvrće na moralizatorstvo psiholoških trilera nastalih nakon Fincherova Sedam (Seven, 1995), ali i talijanski mačizam iz Scorseseovih filmova kao što su Dobri momci (Goodfellas, 1990).

Leejev Vinny kronično je cijepljen od kulerštine, a čak su i dosezi preispitivanja vlastitog života koje u njemu izazove susret sa smrću ograničeni njegovim predrasudama te emocionalnim i mentanim kapacitetima. U tom smislu, Leejev postupak karakterizacije likova radikalniji je i hrabriji od Scorseseova, jer ne poseže za dramaturškim rješenjima koji bi nam Vinnyjevu mizoginiju i šovinizam umekšali pričom o autsajderu s kojim se lako poistovjetiti. Istovremeno, kroz oslikavanje dinamike zajednice iz koje je Vinny izrastao, Lee nam pokazuje kako se mentalitet poput Vinnyjeva uopće mogao razviti, zbog čega s interesom pratimo Vinnyja, iako za njega ne „navijamo“.

Ukratko, riječ je o pametnoj egzstencijalističkoj tragikomediji i jednom od najoriginalnijih filmova 1990-ih, koji je zreo da ga se iznova otkrije.