U recepciji filma Payal Kapadia bitnu ulogu igra faktografija. Riječ je o prvom indijskom filmu koji je u Cannesu osvojio Grand Prix, a ujedno i o prvoj nagrađenoj indijskoj redateljici. Postavivši kameru u srce vreve, susreta i prolaza Mumbaija, ili ma kojeg prenapučenog grada, razasute se priče o nju nužno spotiču, a iz svake pojedine može nastati identičan film – utemeljen na iskustvu suvišnosti i nedostatnosti u psiho-geografskom mapiranju velegradskih kontura. Kapadia istraživanje gesti unutar repetitivnih radnji i ekspanziji otuđujućih modela egzistencije, zaustavlja na tri junakinje, redom povučene zaposlenice bolnice, koje suživot veže i izvan radnog okruženja. Dokumentaristički prosede opisuje sredinu nužnu za razumijevanje odabira protagonistica, premještajući interes filmašice na potencijal uspostave solidarnih mikrozajednica, direktno suprotstavljenih uvjetima posvemašnje ignorancije.

Dok želje, ambicije i proturječna poimanja junakinja interferiraju na pripovjednoj razini, u prvi plan izbijaju društvene anomalije, stvarni pokretači nesigurno motiviranih postupaka. Slijepe društvene točke pomaljaju se s rubova se kadra i preobražavaju u moment aktivne scenografije. All We Imagine as Light jednako locira društvene nejednakosti i klasnu nepropusnost, u indijskom društvu tradicionalno ukorijenjenu, da bi je globalni sveprožimajući sustav dodatno potencirao, kao što uvodi suptilnu feminističku perspektivu potrage za autentičnim vezama i formiranja poticajnih zajednica u društvu permanentne nesigurnosti i mijene. Konačno, progresivne ideje tvore podton filma, koji krajnji izraz pronalazi kroz poetski intonirano nadilaženje neadekvatnih oblika društvenosti.