U Restrepovu kratkišu Poput sjena na zalasku sunca njegov bradati džanki zvan Pinki gađa staklene boce kamenčićima u središtu Medellína, gdje narkotici kolaju njegovim venama i zrakom. Pinki sada napušta vjerski kult i njegova lidera, okružen bojama i sloganima ilegalnih Kappinih i Adidasovih majica. Iako nihilizam autorovih prethodnih kratkiša sada ustupa mjesto melankoliji. U halucinantnoj priči u kojoj je junakovo stanje svedeno na instinkt za preživljavanje u nekoj vrsti simulacije otpora. Iako on ostaje neka vrsta maskote na vojnoj paradi čiji je kredo ugraviran u ručki revolvera. Pritom nismo posve sigurni je li autorova alegorija terapeutska seansa ili priča o ponovno rođenom ovisniku koji moli šefa da mu plati radne dane. Ostaje tek simbolika citata u epilogu u kojem se pjesnik Gonzalo Arango, predstavnik kolumbijskog „nadaizma“, pita kad će njegova zemlja prestati ubijati svoju djecu i pružiti im životni smisao. (Dragan Rubeša)
Nagrade i festivali:
Berlinale Encounters (2020) – najbolji redateljski prvijenac; Champs-Élysées Film Festival (2020) – najbolja režija; IndieLisboa International Independent Film Festival (2020); San Sebastián International Film Festival (2020); Hong Kong International Film Festival (2020); Sarajevo Film Festival (2020)
Camilo Restrepo rođen je 1975. u Medellínu. Trenutačno živi u Parizu. Status njegovih slika nikad nije bio neutralan. Njegovo tkanje kolumbijske povijesti nalikuje palimpsestu, poput hotelskih zidova koji kriju tragove torture i patnje (Impresije o ratu). Iako je on svjestan da rat ne generira impresije, već je riječ o kumulativnoj traumi koja ostavlja trajne ožiljke. Autorov impresivni kratkiš La bouche, inspiriran gvinejskim majstorom udaraljki zvanim Crveni Vrag, prikazan je na 12. Subversive Film Festivalu, a njegov prethodnik Impresije o ratu na 11. Subversive Film Festivalu.
