Kina 1960-ih. Oženjeni francuski diplomat René Gallimard zaljubljuje se u pekinšku opernu pjevačicu Song Liling. Ignorirajući pravila društva, njih dvoje upuštaju se u strastvenu aferu. Kako njihova veza odmiče, René postaje sve zaluđeniji, a u prvi plan dolazi pitanje: kako to da René ne primjećuje da je njegova ljubavnica zapravo ljubavnik i špijun kineskih vlasti?

M. Butterfly adaptacija je istoimene Tonijem nagrađene kazališne drame Davida Henryja Hwanga, inspirirane stvarnim slučajem koji je ranih 80-ih fascinirao francusku javnost. Mada su u vrijeme izlaska filma mnogi kritičari i gledatelji bili zgroženi njegovom pitomosti, nezamislivom za jednog Cronenberga, M. Butterfly u svojim temama i pristupu ipak otvoreno nosi provokativni rukopis svoga redatelja. Pritom uspijeva pokazati i vrhunsku Cronenbergovu sposobnost da upari težinu ozbiljne emocije s precizno naciljanom satirom zapadne muškosti i društva.

Ispod prividno suzdržanog prikaza krije se postkolonijalno nasilje čije su povijesne, društvene i individualne implikacije, umotane u „civilizirane“ odnose Istoka i Zapada, utoliko stravičnije. Ti se odnosi izravno odražavaju u karakterizaciji i dinamici između samih likova. Što dulje traje, Gallimardova moć samozavaravanja sve je čudovišnija u svojem orijentalizmu i fetišizmu, a Jeremy Irons majstorski utjelovljuje Gallimardovu jezivu kombinaciju dječačke naivnosti i uglađenog zapadnjačkog imperijalizma. Njegova infantilizacija i objektivizacija Song Liling te nemogućnost da je vidi kao moguću prijetnju više od bilo čega izrečenog otkrivaju Gallimardov ukorijenjeni rasizam i mizoginiju.

„Samo muškarac zna kako se žena treba ponašati“ kaže Song, izražavajući gorko-ironičnu misao koja će se provlačiti kroz cijeli film. Upravo ona priziva efektnije od bilo kojeg drugog filma kronenbergijansku temu uma kao najmoćnijeg oblikovatelja stvarnosti.