Larraín je redatelj sklon biografskim prikazima, koji, kad nisu apsurdističke groteske usmjerene na karikaturalno izvlaštenje problematičnih karakteristika, ton, estetiku i redateljski pristup prilagođavaju ideji navlastite interpretacije javne ličnosti. Kroz odabranu vizuru provlači prepoznatljive momente da bi potresao doživljaj gledatelja_ice, a za razliku od uvriježenih romantizacija, okreće se pretjerivanju, neatraktivnim stanjima ili manje popularnim aspektima. Naravno, odustajanje od konvencija biografskog filma ima za cilj polemizirati s publikom orijentiranom na navodno provjerljive činjenice, ne bi li unaprijed dana uvjerenja poništio eksplikacijom teze da je svaka artistička preobrazba nužno konstruirana.

Najnoviji portret Marije Callas, osim što poznavatelja redateljeva opusa provocira referencama na prethodni rad (profiliranje likova opisanih u prijašnjim ostvarenjima), dovoljno problematizira kastu povlaštenih slavnih ličnosti, da se obzor očekivanja ne slama na površnoj glorifikaciji ili fingiranoj empatiji. Za gledatelja_icu je uputno pripremno pročitati nekoliko biografskih crtica same Callas, jer povremene epizodične retrospekcije ne funkcioniraju kao umeci s ciljem pridavanja konteksta, već podcrtavanja stanja gubitka prestiža i nimalo laskavih reakcija ikone. Dekonstrukcija lažnih slika idola nerijetko ruši iluzije nastale na mnogo obuhvatnijoj logici društva spektakla, a Maria je film koji se prvenstveno bavi jazom javno konstruirane slike i njena pounutrenja, čija će nepodudarnost neminovno rezultirati krahom. Kako ga osoba međutim doživljava, govori dosta i o stanju koje mu je prethodilo.