Martin i njegova djevojka Zorica studiraju u Zagrebu, gdje žive kao podstanari. Zajedničke trenutke provode po zagrebačkim parkovima, sanjajući o vlastitome stanu u kojem bi napokon mogli biti sami. Martinovi stanodavci odlaze na more, ostavljajući mu na čuvanje čitav stan tijekom ljetnih mjeseci. No Martinov stric Vjenceslav uvjerava ga da bi ga trebao dati u podnajam poznanicima iz Italije, uvlačeći ga u zavrzlamu koja će mu ugroziti i odnos sa Zoricom i krov nad glavom.

Martin u oblacima komedija je Branka Bauera koja kroz peripetije naslovnog junaka oslikava izazove socijalističkog društva s početka 1960-ih. Otvaranje potrošačkoj ekonomiji svoj je izraz našlo i u popularnoj kulturi – glazbi, modi, filmu, periodici i izložbama, kojima su se promovirale nove društvene navike i vrijednosti.

Isto se može reći i za Martina u oblacima, film čiji naizgled lakonotni zaplet govori mnogo o demografskim promjenama kroz koje je prolazilo socijalističko društvo toga vremena: urbanizaciji i povećanju broja stanovnika u gradovima, nedostatku stambenog prostora i posljedicama koje su ovi procesi ostavili na snove, nadanja i unutrašnje živote suvremenog čovjeka. Bauerov film pritom i sam funkcionira kao pop-kulturni proizvod, počevši od žanra romantične komedije s tada popularnim Borisom Dvornikom i Ljubicom Jović u glavnim ulogama, pa do šlagera Ive Robića, koji svojim gorko-slatkim tonom savršeno podcrtava i sjetu i optimizam socijalističkog gospodarskog zamaha.

Martin u oblacima također je jedan od nekoliko jugoslavenskih filmova koji su iskoristili motiv stambene krize kako bi progovorili o položaju mladih u trenutačnim društveno-ekonomskim okvirima. Među ostalima vrijedi istaknuti i Zajednički stan (1960) Marijana Vajde, Kud puklo da puklo (1974) Rajka Grlića i Treći ključ (1983) Zorana Tadića, od kojih svaki predstavlja zanimljivu žanrovsku i estetsku varijaciju na izazove stanovanja.