Program uključuje tri filma:
MILENA (RS, 2024, 25 min), r. Željko Stanetić
Kolektivnoj traumi devedesetih Stanetić pristupa kroz vizuru krivnje zbog nemogućnosti odupiranja represiji proizašloj iz sveobuhvatne političke instrumentalizacije. Kratki film interferira dvije pripovjedne razine, onu retrospektivnu, i onu pozicioniranu u suvremenost, iz čijeg sudaranja proizlazi mučnina koja se širi van granica kadra. Razorne posljedice potiskivanja i negiranja odgovornosti, manje vidljivih, ali nepobitnih tragova ratne destrukcije, nagrizaju društveni okvir prema konačnom poništenju individue. Može li se proces obrnuti, a osvješćivanje vlastite pozicije nadvladati zatrto pamćenje, posljednji izdanak onih istih politika identitetskih isključivosti? Moć nasilja koje sputava svaki samosvojni čin, ipak nas ne oslobađa odgovornosti za skretanje pogleda.
LIKE A SICK YELLOW (XK, 2024, 23 min), r. Norika Sefa
Repetitivnost i nasilni montažni spojevi koji polučuju dezintegraciju slike i konačno filmske cjeline, temeljna su metoda filma Norike Sefa. Kućne snimke, zastupnici individualnog sjećanja, pretapanjem i ponavljanjem vizualiziraju prekide kontinuiteta, pretvarajući se u nerazlučivi amalgam dezorijentirajućih impresija. Intimni svijet biva nagrizan izvanjskom prijetnjom, koju reflektira već krhka konzistencija slike, a ponavljajući obrasci pojačavaju stanje blisko nesvjestici, košmar u kojem naizgled beznačajni detalji postaju simbolična uprizorenja. Kao bolesno žuta plastični je izraz formiranja sjećanja preopterećenog emocijom, krhkog pred izvanjskim intervencijama, nastao na nemogućem međuprostoru, razgraničenju predosjećaja i već izvršenog čina.
PORODICA NA ODREĐENO VRIJEME (ME, 2024, 67 min), r. Sead Šabotić
Višeznačnost potrage koja se rasplinjava u kolektivna i osobna proturječja u temelju je vizualnog eseja na granici rodova. Društveni okvir postaje dramatski okidač priče ukotvljene duboko u stvaralačke tradicije nadrealističkog tretmana zbilje, čija stupnjevitost zadobiva ekvivalentnu spoznajnu vrijednost. Poduzeto traganje kojem je ishod jasan i prije konkretna sprovođenja, rastvara se u svijet prevrednovanja dominantnih pozicija, a pažnja se pomiče prema rubnim manifestacijama, potenciranim očuđujućom teksturom svakodnevnog. Strukturiran kao inscenacija arhetipskog lutanja dva junaka koja susreću namjernike i potenciraju nestabilna sjećanja, nastale praznine popunjava dostupnim arhivskim materijalima – u svojoj zamjenjivosti i općosti, jednako pripadnim svim iskustvima.
No, raspadanje zarobljeno u prizorima ostavlja nas nesigurnima, dok lutanje što se zapliće o stranputice postaje izraz svakog stvaralačkog procesa, nejasna cilja i načina dosezanja. Porodica na određeno vrijeme angažiranu temu preobražava u metafilmsku igru, u kojoj uobičajeni dokumentarni subjekti postaju suučesnici i sukreatori filma, tendirajući poništenju konvencionalnih registara svake, pa i društvene i filmske danosti.
