Skupina kriminalaca ouđenih na smrtnu kaznu poslana je na opasnu svemirsku misiju kako bi crpili energiju iz crne rupe. No samo putovanje dulje je od trajanja čovjekova života, pa se od zatvorenika očekuje da stvore i odgoje nove generacije potomaka, koji će moći preuzeti energiju crne rupe i vratiti je na Zemlju. U tome će im pomoći sprava za masturbaciju posebno osmišljena da zadovolji sve potrebe onoga tko u nju uđe.

Claire Denis francuska je redateljica koja se proslavila istančanim filmovima o ljudskoj prirodi, odnosima i francuskom kolonijalnom nasljeđu. Stoga možete zamisliti iznenađenje kada se na Filmskom festivalu u Torontu pojavila sa znanstveno-fantastičnom dramom o distopijskoj budućnosti. Poznavatelji Denisina opusa znaju da ovoj osebunoj francuskoj autorici koketiranje sa žanrom nije strano (npr. film strave u Trouble Every Day, 2001), pri čemu žanrovske kodove koristi kako bi radikalnije zaronila u senzualni aspekt čovjekova materijalnog postojanja i doživljaja svijeta. Isto vrijedi i za Misiju: Duboki svemir: neobičan, neobuzdan i krajnje originalan znanstveno-fantastični film u kojem čitav svemirski brod postaje fiziološka nadogradnja ljudske rase, koja bi se bez znatnih preinaka mogla pojaviti i u sazviježđu Cronenbergova kozmosa.

Denisina Misija: Duboki svemir avangardna je svemirska drama, koja senzibilitet B-filma, kreacionističke mitove i fantazije kolonijalističkog širenja u svemir uzdiže na razinu egzistencijalističke elegije o sudbini čovjeka i njegovu odnosu prema prirodi i tehnologiji, zbog čega su je mnogi uspoređivali s klasicima kao što su Tihi bijeg (Silent Running, 1971), Solaris (1972) i Čovjek koji je pao na Zemlju (1976).