Nakon što joj otac strada od moždanog udara, Marijana zauzima njegovo mjesto glave obitelji. Dok njezini neodgovorni majka i brat situaciju čine sve težom, Marijana radi dva posla kako bi ih uzdržavala. Kada stvari postanu nepodnošljivima, ona počne iskušavati svoje osobne granice susretima s nepoznatim muškarcima. No odlučiti što bi zapravo trebala učiniti sa svojom slobodom, veliko je iskušenje.

Hana Jušić u domaćoj se kinematografiji istaknula nizom filmova u kojima je originalno, hrabro i režijski artikulirano istraživala odnos žudnje i autonomije svojih protagonistica. U svome dugometražnom prvijencu Ne gledaj mi u pijat sličnim je temama pristupila još ambicioznije, a kroz dinamiku jedne šibenske obitelji iz niže srednje klase pokazala je do koje mjere društvena hijerarhija ovisi ne samo o rodu, nego i o ekonomskoj moći. Njezin Pijat jest kritika patrijarhata, ali jedna od rijetkih koja izjegava dva najčešća pristupa ovoj temi: jedan je viktimizacijski, koji se oslanja na pojednostavljene dihotomije muškaraca-ugnjetavača i žena-žrtava, a drugi je utopijski, prema kojem će ekonomsko i seksualno oslobođenje automatski rezultirati osobnom autonomijom i slobodom. U svijetu Pijata podređena pozicija znatno je komotnija, jer čak i ako odbace vlastitu autonomiju, njezini likovi barem nisu opterećeni teretom odgovornosti – kako za druge, tako i za sebe. To ne znači da vrijedi zadržati status quo, nego upravo suprotno. Jušić svojim filmom pokazuje da je potrebno mnogo više od pojednostavljenih filmskih i drušvenih narativa da se tradicionalna obiteljska trpeza razdrma i presloži.

Premijerno prikazan u sekciji Venice Days na Venecijanskom filmskom festivalu, vođen nadahnutim nastupima uigrane glumačke ekipe i znatiželjnim okom snimateljice Jane Plečaš, Ne gledaj mi u pijat neupitni je klasik hrvatske kinematografije te jedna od kompleksnijih meditacija o odnosu slobode i autonomije.