U kategoriji lažnih ili mondo-dokumentaraca, Neka umrem kao žena jedan je od najranijih filmova koji istražuje živote transrodnih osoba. Kontroverzni i kultni film slavne eksploatacijske redateljice Doris Wishman teško je klasificirati, ali pokušajmo s hibridom obrazovnog filma i medicinskog horrora u kojemu se stvarni intervjui izmjenjuju s insceniranim, glumljenim kadrovima. Tretirajući svoje subjekte s danas neprihvatljivom i povijesno zastarjelom mješavinom simpatija i senzacionalizma, film profilira doktora Lea Wollmana, stručnjaka za trans-zdravstvenu skrb i razne transrodne osobe koje govore o svojim iskustvima s rodnom disforijom. Grafički prikazi operacije promjene spola, dakle eksplicitna necenzurirana snimka medicinskog zahvata, osigurali su ovome filmu i dodatnu ozloglašenost, dok je u nekim kinima u vrijeme prikazivanja, upravo zbog nje, dobar dio filma bio i cenzuriran i čak i nakon toga, u cijelosti označen kao NC-17. Ipak, stoji kao rijedak povijesni zapis o transrodnom iskustvu iz 1970-ih, omiljen je među ljubiteljima mondo dokumentarizma, a serija South Park odala mu je počast u epizodi „Mr. Garrison’s Fancy New Vagina“.
Program počinje kratkometražnim filmom BOLNA ISTINA (P(l)ain Truth, FI, 1993, 14′), r. Ilppo Pohjola
Ilppo Anssi Pohjola nezavisni je redatelj i producent iz Helsinkija, publici poznat po filmu Daddy And The Muscle Academy (1991.), dokumentarcu koji se bavi životom i radom umjetnika poznatijeg kao Tom Of Finland. Nešto kasnije nastala je Bolna istina, koja priča o spolu i koristi ekstremna audiovizualna sredstva kako bi opisala osobne emocije tijekom različitih faza transformacije iz biološke žene u biološkog muškarca. Osim što propitkuje mogućnosti binarne i jednostavne istine, P(l)ain Truth, kako dvosmisleno sugerira naslov u izvorniku, dovodi u pitanje i mogućnosti konvencionalnog dokumentarca. Višestruka značenja upućuju na bolno subjektivno iskustvo, ali ironiziraju koncept objektivne istine korišten u dokumentarističkoj tradiciji. Cijelo pitanje transrodnosti, naglašava Pohjola, usko je povezano s identitetom i politikom tijela. Film se temelji na stvarnom slučaju osobe po imenu Rudi i na osobnoj razini opisuje bolnost paradoksalne situacije trans-seksualca. Nema intervjua i dijaloga, jedine riječi koje se pojavljuju uz vizualni narativ su klinički, medicinski koncepti, kao i neki psihološki upitnici postavljeni u kadar. Film je 1993. godine osvojio nagradu Teddy na Berlinaleu.
