Šesnaestogodišnja Jesse upravo je doselila u Los Angeles gdje želi postati manekenka. Nema profesionalnog iskustva, no njezina mladost i ljepota izdvajaju je iz mase djevojaka koje su u grad stigle s istim ciljem. Tamo upoznaje vizažisticu Ruby i topmodele Sarah i Gigi, lokalne predatorice koje neće prezati ni pred čime da bi stekle ono što Jesse prirodno posjeduje. No ni Jesse nije nevinašce kakvim se predstavlja.

Od Vožnje (2011) do Kopenhaškog kauboja (2022) Nicolas Winding Refn patentirao je specifičnu vrstu neonskog noira u kojem naglasak nije na psihologiji likova ili na uvjerljivom dočaravanju miljea, nego na arhetipima na kojima počiva suvremena kultura. I dok se u Samo Bog prašta bavio Edipom, Neonski demon posvećen je Narcisu.

Neonski demon revizionistički je horor u kojem ljepotica postaje zvijer, vuk pojede Crvenkapicu, a čudovište najavljeno naslovom ukazuje se kao stilizirani neonski trokut, koji se u maniri scenografskog leitmotiva ili sjajeće prisutnosti manifestira u ključnim scenama. Demon u Refnovoj interpretaciji nije konkretan entitet nego načelo – autodestruktivni poriv koji Sarah i Gigi tjera da se estetski nadograđuju, Ruby da oslikava i obljubljuje (žive i mrtve) leševe, a Jesse da se već od prvog kadra ponudi kao žrtva nezasitnom apetitu leće fotoaparata. U Refnovu ciničnom filmu nitko nije imun na zlo – čak i Keanu Reeves, omiljeni filmski dobrica, glumi gnjidu.

Neonski demon nije zamišljen kao kritika modne industrije, nego kulture uopće: svijeta patološki svedenog na vlastiti odraz, u kojem ljepota i mladost postaju jedina valuta i vrijednost. Svijeta koji se spreman žrtvovati Narcisu – nekad kroz seks, a nekad kroz hranu.

Kao i mnogi recentni Refnovi filmovi, i ovaj je izazvao podijeljene reakcije, no riječ o izuzetno moćnom i transgresivnom ostvarenju, koje vješto balansira crni humor, melankoliju i stravu.