Keiko je samohrana majka četvoro djece različitih očeva, koja useljava u novi stan u Tokiju, no stanodavcu prijavljuje samo najstarijeg sina Akiru. Ostalu djecu – dječaka Shigerua i djevojčicu Yuki – unose u koferima, dok najstarija djevojčica Kyōko stiže vlakom. Iz straha da ih ne otkriju, Keiko ne dopušta djeci da izlaze iz stana, pa vrijeme provode unutar četiri zida. Nakon nekog vremena, Keiko pronalazi novoga partnera i ostavlja djecu na neko vrijeme, s obećanjem da će se vratiti po njih čim stane na noge. No kako vrijeme prolazi, Akira shvaća da su prepušteni samima sebi.

Hirokazu Kore-eda u svome je opusu često istraživao mehanizme nuklearne obitelji, a Nitko ne zna spada među njegova najupečatljivija ostvarenja. Inspiriran je istinitim slučajem iz 1988. godine koji je šokirao Japan, no Kore-edin pristup u potpunosti je lišen senzacionalizma. Oslanjajući se na realistički stil koji podsjeća na opservacijski dokumentarizam, Kore-eda s puno pažnje i empatije bilježi svakodnevicu svojih likova: Akira kao najstarije dijete na sebe preuzima brigu o svojoj braći i sestrama, postepeno preuzimajući ulogu odrasle osobe puno prije nego je za nju postao spreman.

Nitko ne zna premijerno je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu gdje je Yuya Yagira osvojio nagradu za najboljeg glumca, a kao 12-godišnji dječak postao je najmlađi dobitnik ovog priznanja u povijesti festivala.