Program

Bliska budućnost u Velikoj Britaniji. Alex je vođa grupe delinkvenata koja slobodno vrijeme provodi zabavljajući se „ultra-nasiljem“: borbama sa suparničkim bandama, premlaćivanjima i silovanjima. Nakon što jedna takva avantura rezultira ubojstvom, Alex završava u zatvoru, gdje se uključuje u eksperimentalni program Ministarstva unutarnjih poslova, averzivnu terapiju koja u svega dva tjedna i najokorjelijeg kriminalca preobražava u krotkog poslušnika.

Svedemo li čovjeka na niz automatiziranih reakcija lišenih slobodne volje dobivamo li produktivnog člana društva ili mehaničku naranču – voćku s organskom vanjštinom i mehaničkim središtem? Upravo to je središnja metafora jednog od najpoznatijih filmova Stanleya Kubricka. Inspiriran istoimenim romanom Anthonyja Burgessa iz 1962. godine, Paklena naranča uklapa se u antiinstitucionalne stavove vremena, koji su u psihijatriji i medicini vidjeli instrumente kojim se građane lišava slobodne volje, a time stvara plodno tlo za totalitarizam. Subverzivnost Paklene naranče proizlazi iz odluke da moralnu dvojbenost ovih metoda ne ilustrira na običnom čovjeku, nego na psihopatu čijem šarmu ne možemo odoljeti.

Kubrick se ne suspreže od prikazivanja Alexovih nasilnih ispada, no to čini na dotad neviđeno estetiziran i duhovit način, čime gledatelje i protiv volje čini suučesnicima u zločinima. Stoga nije ni čudno da je Paklena naranča izazvala brojne kritike na račun glorifikacije nasilja, a na zahtjev samoga Kubricka film je dvije godine kasnije povučen iz distribucije u Velikoj Britaniji, među ostalim i zbog pojave oponašatelja koji su u Alexu vidjeli uzor.

Paklena naranča moćan je primjer estetskog, društvenog i filozofskog radikalizma 1970-ih: filma koji gledatelje suočava s moralnim paradoksima, odbija zauzeti jednostavne odgovore, a pritom je i dijabolično zabavan.