Program

Hon Sam, vođa trijada, šalje mladog gangstera Laua Kin-minga u policijsku akademiju da služi kao njegov špijun u policijskim snagama Hong Konga. Otprilike u isto vrijeme mladi policijski kadet Chen Wing-Yan izbačen je s policijske akademije – no samo naizgled. Chen je zapravo policajac na tajnome zadatku da se infiltrira u Honovu trijadu. U sljedećih deset godina Lau će se uspinjati u policijskoj hijerarhiji, a dvostruki život sve će više uzimati danak nad Chenovim mentalnim zdravljem. No i jedan i drugi dobit će zadatak da saznaju tko je krtica u vlastitim redovima, uplićući se u neizvjesnu igru mačke i miša.

Pakleni poslovi Andrewa Laua i Alana Maka već su stekli status suvremenog klasika. Ostvarili su veliki uspjeh na blagajnama i vratili hongkošku publiku u kina, a na međunarodnoj sceni privukli su pozornost Martina Scorsesea, koji ga je adaptirao u Oscarom nagrađeni film Pokojni (The Departed, 2006). Unatoč Scorseseovoj zanatskoj umješnosti, hongkoška verzija priče značenjski je znatno bogatija, jer uz dramaturški intrigantnu situaciju i psihološki bogate likove sadrži dimenziju koja se nije mogla prevesti u novo kulturno podneblje. U dvojnosti uloga koje igrau Lau i Chen mnogi su vidjeli alegoriju političke situacije Hong Konga – donedavne britanske kolonije koja je vraćena Kini po principu „jedna zemlja, dva sustava“. Dvostrukost i zrcaljenje likova također odražavaju i budistički koncept „vječnoga pakla“, rezerviran za one koji lažno svjedoče, odnosno zavaravaju sebe i druge. Budistički termin nalazi se i u originalnom, kantoneškom nazivu filma, koji se doslovno prevodi kao „put bez prestanka“, ali i u njegovoj međunarodnoj paklenoj inačici.

Veliki uspjeh Paklenih poslova potaknuo je autore da sljedeće godine snime još dva nastavka, a zbog posezanja za formatom trilogije te korištenja žanra kriminalističkog filma da bi se ispričala priča o razvoju nacije mnogi su ih uspoređivali i s Coppolinom trilogijom Kum. Lauov i Makov film mnogo duguje hongkoškim akcijskim filmovima Johna Wooa, kao i Vrućini (Heat, 1995) Michaela Manna, no svoje utjecaje uspjeli su sastaviti u djelo koje plijeni vlastitom originalnošću.